Dijaspora
Hrvatska se ubraja među europske zemlje s najizraženijim i najdugotrajnijim iseljavanjem. Prva velika iseljavanja počela su još u 15. st. zbog osmanskoga pritiska s jugoistoka. Rezultat tih iseljavanja današnje su hrvatske nacionalne manjine u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Italiji.
Slijedeći glavne smjerove europskih prekomorskih migracija, u drugoj polovici 19. st. i osobito na prijelazu u 20. st. Hrvati se masovno iseljavaju u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland i Južnoafričku Republiku. Većinom su odlazili mlađi ljudi bez stručnih kvalifikacija, a u zemljama prijma uglavnom su radili najteže fizičke poslove. Prvi naraštaj iseljenika redovito je pomagao obiteljska gospodarstva u domovini. Na društvenoj ljestvici uspinjali su se samo naraštaji rođeni u iseljeništvu.
Budući da je iseljavanje bilo masovno i organizirano, hrvatski su iseljenici u zemljama prijma organizirali čvrste iseljeničke skupine povezane zaposlenjem, što je olakšalo i formiranje iseljeničkih organizacija. Prva društva hrvatskih iseljenika osnovana su u San Franciscu (1857), Callau (Peru, 1871), New Orleansu (1874), Iquiqueu (Čile, 1874), Buenos Airesu (1876). Najčešće su to bila potporna (fraternalistička), kulturna i sportska društva. Osim što su pomagala u rješavanju svakidašnjih iseljeničkih problema, imala su i presudnu ulogu u očuvanju nacionalne svijesti, a u prijelomnim trenutcima i u pružanju materijalne i političke pomoći domovini. Najpoznatija je i najveća organizacija hrvatskih iseljenika Hrvatska bratska zajednica u Sjevernoj Americi. Za očuvanje nacionalnog identiteta tradicionalno su bitne i hrvatske katoličke župe, od kojih je najstarija ona sv. Nikole u Pittsburghu, utemeljena 1894. (danas sa sjedištem u Millvaleu).
Iseljavanje se nastavilo i nakon Prvoga svjetskog rata, no sa smanjenim intenzitetom, a ponovo se pojačalo nakon Drugoga svjetskog rata, kad je uzrokovano političkim razlozima, bilo da je riječ o iseljavanju Hrvata pripadnika u ratu poraženih političkih snaga ili onih koji su strahovali od komunističkoga režima bilo o iseljavanju etničkih skupina zbog promjene granica (optiranje Talijana iz Istre, Rijeke i Zadra, prisilno iseljavanje Nijemaca iz Slavonije). Politički uvjetovano iseljavanje nastavilo se i u desetljećima nakon rata, a 1960-ih mnogi su Hrvati odlazili na rad u Australiju i Kanadu, ali i u zapadnoeuropske zemlje, posebice u Njemačku, Austriju, Francusku, Švicarsku i Švedsku (tzv. gastarbajteri). Nakon Hrvatskoga proljeća i represije koja je slijedila 1972, javlja se novi val političke emigracije. Iseljavanje nije zaustavljeno ni uspostavom hrvatske države. Iseljavaju se pretežno mlađi izobraženi ljudi, što poprima karakteristične oblike odljeva mozgova. Specifičnu vrstu iseljenika za Domovinskoga rata čini srpsko stanovništvo izbjeglo u Srbiju i BiH, od kojih se dio vratio u Hrvatsku.
Prema procjeni hrvatska dijaspora u svijetu obuhvaća više od dva i pol milijuna ljudi, računajući pritom izravne iseljenike i njihove potomke za koje se pretpostavlja da su zadržali osjećaj povezanosti s Hrvatskom, što je s obzirom na veličinu njezina stanovništva iznimno velik broj. Više od milijun Hrvata i njihovih potomaka živi u SAD-u i Kanadi. Oko 400 000 Hrvata ima u Južnoj Americi, a najviše u Argentini i Čileu. Dijaspora u Australiji obuhvaća oko 250 000, a u Novom Zelandu oko 100 000 pripadnika. U Zapadnoj Europi najviše je Hrvata u Njemačkoj (više od 400 000), potom u Austriji (90 000), Švicarskoj (oko 80 000), Italiji (60 000), Francuskoj (40 000) i Švedskoj (oko 40 000). U svim razdobljima iseljavanja većina iseljenika nastojala je očuvati veze s domovinom, a manji se dio njih i vratio u Hrvatsku. Sa stečenim radnim iskustvom i navikama te kapitalom hrvatski su iseljenici imali bitnu ulogu u cjelokupnom životu zemlje.