Zaštićena priroda

Velik broj zaštićenih prirodnih područja i pojava pokazuje da je Hrvatska zemlja iznimnih i raznolikih te razmjerno dobro očuvanih prirodnih ljepota, od kojih su neke, poput Plitvičkih jezera, poznate u cijelom svijetu.

Prve zakonske norme u Hrvatskoj kojima se štite prirodna dobra potječu iz 13. st., kad je na području Trogira, Korčule i Dubrovnika bila ograničena sječa šuma. Stručno zasnovani pokret zaštite prirode javlja se potkraj 19. st.

Zakon o zaštiti prirode određuje 9 kategorija prostorne zaštite, a najljepša i najvrjednija područja zaštićena su u 2 stroga rezervata, 8 nacionalnih parkova i 12 parkova prirode.

U strogom rezervatu, području s neizmijenjenom prirodom, zaštićene su Bijele i Samarske stijene u Gorskom kotaru te Hajdučki i Rožanski kukovi na području nacionalnoga parka Sjeverni Velebit.

Nacionalni parkovi obuhvaćaju prostrana i pretežno neizmijenjena područja s jednim ili više očuvanih ekosustava. Nacionalni parkovi Plitvička jezera i Krka ističu se jedinstvenom krškom morfologijom i hidrologijom te veličanstvenim sedrenim slapištima i jezerima. Kornati i Mljet otočni su nacionalni parkovi s jedinstvenim krajolikom i bogatim podmorskim svijetom. I Brijuni su otočje, ali obuhvaćaju kultivirane parkove te vrijednu kulturnu i povijesnu baštinu iz antičkoga razdoblja. Risnjak, Paklenica i Sjeverni Velebit planinska su područja s karakterističnim reljefnim značajkama, poput brojnih vapnenačkih stijena ili dubokih kanjona, s visokoplaninskim travnjacima i prostranim šumskim kompleksima te endemičnim vrstama.

Park prirode dijelom je kultivirano područje s bitnim ekološkim obilježjima u kojima su dopuštene određene gospodarske djelatnosti. Od 12 parkova prirode, 7 ih je planinskih, i to Velebit, Dinara, Biokovo, Medvednica, Papuk, Učka te Žumberak – Samoborsko gorje. Telašćica i Lastovsko otočje otočni su parkovi koje odlikuje velika kopnena i morska bioraznolikost. Kopački rit i Lonjsko polje nizinsko-poplavna su područja sa staništima rijetkih životinjskih vrsta i izvornom pučkom arhitekturom. Vransko jezero iznimno je bitno za gniježđenje i zimovanje ptica.

Nacionalni parkovi i parkovi prirode zajedno obuhvaćaju površinu od 5500 km² ili gotovo 10% površine zemlje. Ostale kategorije zaštićene prirode jesu posebni rezervat, regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park-šuma i spomenik parkovne arhitekture. Svim aktivnostima u zaštiti prirode upravlja Državni zavod za zaštitu okoliša i prirode.

Pojedina zaštićena područja uključena su u međunarodne sustave zaštite prirode. Plitvička jezera, a od 2017. i dvije iskonske bukove šume na Velebitu, nalaze se na Popisu svjetske baštine; planina Velebit i regionalni park Mura–Drava (dio prekograničnoga rezervata biosfere Mura–Drava–Dunav) dijelovi su međunarodne mreže rezervata biosfere MAB (The Man and The Biosphere/Čovjek i biosfera), dok se Kopački rit, Lonjsko polje, Delta Neretve, Crna Mlaka i Vransko jezero nalaze na međunarodnom popisu vrijednih močvara (Ramsarska konvencija). Park prirode Papuk dio je europske mreže geoparkova.

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju sva zaštićena područja, ali i ona prepoznata kao vrijedna, postala su dijelom ekološke mreže kopnenih i morskih područja Natura 2000.

Endemična flora i fauna

Obilježja flore na području Hrvatske velika su biološka raznolikost (biodiverzitet) i osebujnost.

Po broju zastupljenih biljnih vrsta Hrvatska je ispred većine europskih zemalja. Zbog klimatskih razlika i položaja primorska područja Hrvatske, koja se nalaze u mediteranskoj regiji, po sastavu i izgledu vegetacije bitno se razlikuju od ostalih nizinskih i planinskih područja u unutrašnjosti zemlje, koja su u eurosibirskoj regiji. To je izraženo u šumskoj vegetaciji, ali i u ostalim tipovima biljnoga pokrova.

Osim biološke raznolikosti, bitna je i osebujnost, što se ogleda u velikom broju endemičnih vrsta, najviše na jadranskim otocima i planinskim masivima Biokova i Velebita. Hrvatska flora obuhvaća 8871 vrstu i podvrstu, a prema nekim procjenama ima ih i više od 10 000, od čega je 526 endemičnih (oko 6%) te 1088 zaštićenih (oko 12%).

Hrvatskoj fauni pripadaju sve životinjske vrste koje trajno ili privremeno žive na njezinu području. Na području Hrvatske preklapaju se areali životinjskih vrsta karakterističnih za sjevernije dijelove Europe te onih koje pretežno obitavaju u zapadnom, odnosno u istočnom Sredozemlju.

Prema dosadašnjim spoznajama hrvatska fauna obuhvaća 23 876 vrsta i podvrsta, od toga ih je 565 (2,4%) endemično, a 1624 (6,8%) zaštićeno.

Endemi se nalaze u gotovo svim skupinama životinja, a najbrojnija su među vrstama koje žive na krškom području, rijekama jadranskoga slijeva i na otocima. U krškim rijekama jadranskoga slijeva živi 86 vrsta riba, od kojih je 40 endemičnih. Krško podzemlje još je raznolikije; dinarski je krš po broju troglobionata najbogatije područje na svijetu (80 vrsta).