Jadransko more i otoci

Jadransko more najdublje je u europsko kopno uvučeni zaljev Sredozemnoga mora. U današnjem obliku nastalo je izdizanjem morske razine za 96 m nakon posljednjega ledenog doba u pleistocenu, kad su potopljene doline i zavale, a uzvišenja postala izduženi otoci međusobno odvojeni morskim kanalima. Hrvatska obala na Jadranu duga je 1880 km i zauzima najveći dio istočne jadranske obale.

Zračna udaljenost između njezinih krajnjih točaka iznosi 526 km, a zbog mnogobrojnih uvala i zaljeva među trima je najrazvedenijim obalama u Europi. Paralelno s obalom pružaju se izduženi otoci razdvojeni kanalima, pa je s otocima ukupna duljina obalne crte čak 6278 km, što je više od 3/4 ukupne obalne crte u Jadranskom moru. Po duljini obalne crte Hrvatska je treća u Sredozemlju, iza Grčke i Italije. Zbog razvedenosti i strukturno-geoloških osobitosti takav tip obale u stručnoj se literaturi naziva dalmatinskom obalom.

Jadransko more relativno je plitko, a prosječna mu je dubina oko 173 m. Sjeverni dio plići je od 100 m, a najveću dubinu (1228 m) ima u južnom dijelu (tzv. Južnojadranska podmorska kotlina). Prosječna temperatura mora u ljetnim mjesecima iznosi od 22 °C do 27 °C, a najniža je zimska uz obalu, oko 7 °C. Slanost morske vode u južnom dijelu iznosi 38‰, što je više od svjetskoga prosjeka, a smanjuje se prema sjeveru. Morske mijene veće su na sjevernom (do 0,8 m) nego na južnom dijelu. Morska struja ulazi u Jadran uz albansku obalu, a duž hrvatske obale teče s ograncima između otoka prema sjeverozapadu.

Prozirnost mora raste od sjevera (oko 20 m) prema jugu (najviše 56 m) i veća je na otvorenom moru nego uz obalu. Morska voda ima različite tonove modre boje, ovisno o podlozi. Općenito se Jadransko more uz hrvatsku obalu ističe izrazitom prozirnošću i intenzivnom bojom, što sa slikovitom obalom pridonosi jedinstvenomu krajoliku. Uz obalu i oko pučinskih otoka nalaze se lovišta plave i bijele ribe, a podmorje je bogato različitim vrstama rakova. Na većim su dubinama staništa crvenoga koralja.

Prirodnoj ljepoti i slikovitosti hrvatske obale pridonosi i blaga sredozemna klima s 2400 do 2800 sunčanih sati godišnje, što je svrstava među najsunčanije europske obale.

Duž obale ima 78 otoka, 524 otočića i 642 hridi, pa se Hrvatska opravdano naziva »zemljom tisuću otoka«. Iako otoci u površini zemlje ne sudjeluju s više od 5,8%, njihovo značenje za zemljopisni identitet zemlje neusporedivo je veće. Većinom su vapnenačke građe kao i obala. Iznimke su pučinski otoci Jabuka i Brusnik, koji su vulkanskoga postanka, te pjeskoviti otok Susak. Naseljeno je pedeset otoka (većina ih ima nekoliko naselja). Iako je način života otočana tradicionalno vezan uz more (ribarstvo, pomorstvo, brodogradnja), svaki naseljeni otok svojevrsni je svijet u malom.

Smještaj na razvedenoj i dugačkoj jadranskoj obali s jedinstvenim arhipelagom omogućio je Hrvatskoj od najstarijih vremena sudjelovanje u svjetskom pomorstvu. Hrvatska je jedina slavenska zemlja u kojoj su pomorska i sredozemna orijentacija duboko ukorijenjeni u tradiciju i svakidašnji život njezinih stanovnika.

U skladu s Konvencijom o pravu mora UN-a, Hrvatska ostvaruje suverenitet nad pripadajućim dijelom Jadranskoga mora, unutrašnjim morskim vodama i teritorijalnim morem (oko 31 000 km²), a 2003. proglasila je i zaštićeni ribolovno-ekološki pojas, koji obuhvaća daljnjih 23 870 km² mora.