Povijesne regije

Današnje područje Hrvatske obuhvaća veći broj povijesnih i zemljopisnih regija različita podrijetla i veličine. One su odraz političke razjedinjenosti hrvatskih zemalja u prošlosti, a dijelom i položaja Hrvatske na dodiru nekoliko velikih zemljopisnih sastavnica Europe. Od povijesnih regija najpoznatije su Dalmacija, Slavonija i Istra.

Prvotna rimska pokrajina Dalmacija pružala se duž istočne jadranske obale, ali je obuhvaćala i znatan dio zaleđa, koji je danas u sastavu Bosne i Hercegovine. Bizantska pak tema Dalmacija obuhvaćala je samo nekoliko obalnih gradova i obližnjih otoka. Područje koje se danas drži Dalmacijom oblikovano je kao venecijanski teritorij na istočnom Jadranu potkraj 17. i početkom 18. st. Isti teritorij uvećan za područje Dubrovačke Republike u 19. je stoljeću bio zasebna pokrajina u sastavu Habsburške Monarhije.

Istrom se od rimskoga doba nazivao poluotok na sjevernom dijelu istočne obale Jadrana. U 19. stoljeću bila je zasebna jedinica u okviru Habsburške Monarhije. Iako po narodnosnom sastavu prevladavajuće hrvatska, formalno je Hrvatskoj priključena tek nakon Drugoga svjetskog rata.

Grb Trojedne Kraljevine nakon 1868.
Povijesne i zemljopisne regije
Slavonski Brod, plan barokne pogranične utvrde na Savi iz 18. st.
Plan Osijeka (18. st.), najvećega grada u Slavoniji, koji je smješten na rijeci Dravi.

I ime Slavonija prvotno se odnosilo na veće područje nego danas – tako se nazivalo područje sjeverno od planinskoga masiva Velike i Male Kapele. Od 18. st. to se ime ustalilo za istočni, nizinski dio današnje Hrvatske, a bilo je i dio službenoga imena politički matičnoga hrvatskog područja u sastavu Habsburške Monarhije (Kraljevine Hrvatska i Slavonija).

Ostala povijesna i zemljopisna imena odnose se na manje regije, katkad bez jasno određenih međa. Sjeveroistočna regija Baranja dio je nekadašnje istoimene ugarske županije, a u sastavu je Hrvatske od 1945. Najistočniji dio Slavonije naziva se Srijem i ostatak je nekad prostranije cjeline, od koje je veći dio danas u sastavu Srbije. Lika, Banovina, Kordun i Žumberak manje su regije, koje su u cijelosti ili djelomično bile u sastavu posebno upravljanoga područja Vojne granice što ga je na današnjem hrvatskom području ustrojila Habsburška Monarhija. Vojna granica sjedinjena je s matičnim hrvatskim teritorijem 1881.

Pojedina spomenuta te druga imena regija pojavljuju se u imenima suvremenih županija, temeljnih jedinica upravno-teritorijalne podjele zemlje, no imaju isključivo zemljopisno značenje i ne označuju poseban politički status.

Suvremena regionalna podjela

Suvremena regionalna podjela u osnovi prati reljefnu podjelu zemlje.

Sjeverni, pretežno nizinski, dio zemlje dijeli se na Istočnu i Središnju Hrvatsku. Istočna Hrvatska obuhvaća tradicionalne regije Slavoniju, Baranju i zapadni dio Srijema, odnosno pravi nizinski prostor Panonske nizine, omeđen najvećim rijekama Savom, Dravom i Dunavom. To je i područje s najpovoljnijim uvjetima za poljoprivrednu proizvodnju. Glavno je regionalno središte Osijek, luka na Dravi. Veći su gradovi Vinkovci, prometno čvorište, Vukovar, najveća riječna i jedina dunavska luka u zemlji, te Slavonski Brod, luka na Savi, Požega i Đakovo.

Suvremene regije
Đakovo, katedrala iz 19. st.
Grad Hvar na istoimenom otoku
Ston, građen u 14. st.

Središnja Hrvatska obuhvaća krajnje rubne dijelove Panonske nizine te peripanonska područja Hrvatskoga zagorja, Međimurja, Pokuplja i Banovine. Ona je populacijsko i gospodarsko težište zemlje s glavnim gradom Zagrebom. Ostali veći gradovi i regionalna središta jesu Varaždin, Čakovec i Krapina u sjevernom dijelu regije, Karlovac i Sisak u južnom te Bjelovar i Koprivnica u istočnom.

Gorska Hrvatska najmanja je i najrjeđe naseljena regija, a obuhvaća planinsko područje zemlje. Sastoji se od manjih cjelina, izrazito šumovitoga Gorskog kotara, Ogulinsko-plaščanske udoline i Like. Zbog reljefa i klime obradivih je površina malo, pa se uzgajaju samo kulture koje podnose oštre klimatske uvjete. Šumarstvo temeljeno na lokalnim resursima dominantna je gospodarska grana. Gradovi su manji nego u ostalim dijelovima zemlje, a regionalna su središta Delnice, Ogulin i Gospić.

Dubrovnik
Šibenik
Varaždin, dvorac iz 12. st.
Sisak, utvrda iz 16 st.

Za primorski dio zemlje uvriježena je podjela na sjeverni i južni dio. Sjeverno hrvatsko primorje obuhvaća poluotok Istru, najrazvijeniju turističku regiju, te usko i izduženo kvarnersko i podvelebitsko primorje s pripadajućim otocima. Najveći je grad i regionalno središte Rijeka, najveća hrvatska luka. Veći su gradovi Pula i Poreč u Istri te Senj u podvelebitskom primorju, a izrazito su turistička središta Rovinj i Opatija te otočni gradovi Krk, Rab i Mali Lošinj.

Južno hrvatsko primorje uglavnom se podudara s povijesnom regijom Dalmacijom. To je klimatski, krajobrazno i kulturološki izraziti mediteranski prostor, unutar kojega se razlikuju tri usporedna pojasa: otoci, obala i zaleđe. Regionalno je središte Split, drugi grad po veličini u Hrvatskoj i najveći na obali. Bitna regionalna i gospodarska središta još su obalni gradovi Zadar, Šibenik i Dubrovnik te Knin i Sinj u unutrašnjosti.