Umjetnički obrt i dizajn

U Hrvatskoj su već u 18. st. postojale veće radionice za proizvodnju uporabnih i ukrasnih predmeta (peći, kamenine, stakla, keramike, namještaja), a zaslugom arhitekta Hermana Bolléa osnovana je 1882. u Zagrebu Obrtna škola (danas Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), koja je razvila različite odjele i programe sukladne zahtjevima suvremenoga društva i trendovima oblikovanja. Smjer dizajna tekstila i odjeće otvoren je pak 1973. unutar Više tekstilne škole, koja je s Institutom za tekstil i odjeću 1991. ušla u sastav Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, a 1989. osnovan je Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu.

Osobite zasluge za unaprjeđenje hrvatske primijenjene umjetnosti imao je Tomislav Krizman, koji se u okviru udruge Djelo (1926) zauzimao za uklapanje pučke umjetnosti u suvremene oblike.

Produkt dizajn. Posebnu pozornost opremi i unutrašnjemu uređenju pridaju arhitekti, već početkom stoljeća Viktor Kovačić, a u međuratnom razdoblju na tragu funkcionalističkih ideja Stjepan Planić, Juraj Denzler, Mladen Kauzlarić i drugi. Za industrijskoga zamaha nakon 1945. nastaju uvjeti za suvremeno oblikovanje serijske proizvodnje. Velik utjecaj imali su reformirana Obrtna škola te skupina EXAT 51, koja se zalagala za sintezu svih likovnih disciplina i primjenu avangardnih ideja. Proizvodnim programima posebno se istaknuo Bernardo Bernardi, autor pionirskih tzv. total-dizajn projekata javnih prostora. Prva hrvatska dizajnerska grupacija (Studio za industrijsko oblikovanje, SIO) nastaje 1956. te uz većinu članova skupine EXAT 51 okuplja i druge istomišljenike (Mario Antonini, Vladimir Frgić, Boris Babić).

Sofa, dio salonske garniture (Varaždin, 1835)

Raul Goldoni surađivao je s tvornicama stakla, poput tvornice Kristal u Samoboru, te sa staklarskim radionicama u Muranu, stvarajući uz dizajn uporabnih predmeta i unikatne slobodne forme.

Bernardo Bernardi, interijer Otvorenoga sveučilišta u Zagrebu (1961)

Tomislav Krizman, *Marya Delvard,* plakat, oko 1908.

Ljubo Babić, naslovnica časopisa, 1919. Uz Lj. Babića plakatnim se rješenjima ističu autori koji uglavnom oblikuju u kasnosecesijskim i art déco oblicima, te profesionalni grafički atelijeri (Tri, Imago).

Radi unaprjeđivanja dizajnerskoga procesa osnovan je 1964. u Zagrebu i Centar za industrijsko oblikovanje (CIO). Istodobno sazrijeva naraštaj dizajnera koji ne oblikuje samo ambalažu ili namještaj (Bogdan Budimirov, Oleg Hržić) nego i kućanske aparate, uredsku opremu, sofisticirane objektive (Davor Grünwald, Bruno Planinšek, Vladimir Frgić, Vladimir Robotić i Noe Maričić) te kamp-prikolice (Đuro Griesbach), pa i lokomotive (Zlatko Kapetanović). Istim izazovima odazvao se i naraštaj oblikovatelja 1980-ih (Božidar Lapaine, Jasenka Mihelčić, Zlatko Kapetanović, Marijan i Mladen Orešić). Suvremeni hrvatski dizajneri, okupljeni u kreativnim kolektivima (Prostoria, Grupa, Numen/For use, Redesign, Brigada), okreću se oblikovanju namještaja, s povremenim izletima u druge grane, poput dizajna igračaka (Marko Pavlović).

Grafički dizajn. Domaći ilustratori, uglavnom slikari (Tomislav Krizman, Ljubo Babić), javljaju se na prijelazu 19. u 20. st., većinom secesijskim ostvarenjima. Nakon 1945. prodiru modernistički principi, za koje se zauzimaju članovi skupine EXAT 51. Istodobno je procvala ilustracija dječje literature, koja se nadovezuje na prijeratne uspjehe Vladimira Kirina i Andrije Maurovića. Oko dječjega lista Radost i Vilka Glihe Selana okupljaju se Mladen Veža, Cvijeta Job, Ivan Antolčić. Nove generacije predvodi Svjetlan Junaković, a danas se maštovitim djelima ističu Tomislav Torjanac i Zdenko Bašić.

Mihajlo Arsovski, dizajn znaka za Teatar &TD, sredina 1960-ih

Aleksandar Srnec, naslovnica časopisa, 1955.

Boris Bućan, *Žar ptica/Petruška* (1983)

Boris Ljubičić, dizajn znaka za VIII. mediteranske igre u Splitu (1979)

Mirko Ilić, ilustrator omladinskih (*Polet*) i mainstream tiskovina (*Start*, *Danas*) te plakata (film *Crveni i crni*, 1985), koji se posebice dokazao u političkoj ilustraciji u američkom tisku (*Time*, *The New York Times*).

Kao poseban vid vizualne komunikacije izdvajaju se plakati, koji se od početka 20. st. razvijaju ponajviše zaslugom T. Krizmana, te promidžbeni radovi. Tijekom i neposredno nakon II. svjetskog rata plakat je uglavnom imao ulogu političke promidžbe (Edo Murtić), a estetski preokret donosi početkom 1950-ih skupina EXAT 51. Zadnja desetljeća 20. st. obilježili su Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Boris Ljubičić i Mirko Ilić.

Temelje suvremene hrvatske keramike postavila je Blanka Dužanec, nastavnica na Obrtnoj školi. Najživlje razdoblje moderne keramičke umjetnosti 1970-ih obilježili su Hanibal Salvaro, Ljerka Njerš, Božena Štih-Balen, Dora Pezić-Mijatović, Ana Hutinec, Vladimir Kučina, a na njihova se iskustva nastavljaju Edith Merle, Robert Baća i Bojana Švertasek.

Nakon književnoga časopisa Quorum iz 1980-ih (Dejan Kršić, Boris Malešević) u 1990-ima su se snažnije razvili časopisi i fanzini (Arkzin, Libra Libera, Frakcija, Numen, Nomad) te dizajn (Bruketa & Žinić, Cavarpayer, Laboratorium, Greiner i Kropilak), u kojem se velika pozornost pridavala pismu i tipografiji (Dejan Dragosavac, Damir Gamulin), što je poslije u drugim medijima zavidno razvio Nikola Đurek.

Modni dizajn. Razvoj građanskoga sloja u 19. st. doveo je do modnog osvješćivanja i u Hrvatskoj, gdje se i nacionalna samosvijest izražavala tzv. ilirskim odijelom, inspiriranim hrvatskom narodnom nošnjom. Modne informacije donose katalozi robnih magazina te specijalizirani inozemni časopisi i prvi modni časopis na hrvatskom jeziku Parižka moda (od 1895), u kojem se reklamirala roba iz zagrebačkih dućana (Baumgartnerov dućan i njegova prva hrvatska tvornica tekstila) ili austrijske tvrtke Kastner i Öhler, koja 1890. na početku Ilice otvara trgovačku kuću s kavanom. Slobodarska i liberalna klima secesije početkom 20. st. u modni izričaj unosi jednostavnost i praktičnost, što su u obzir uzimali i prvi poznati zagrebački dizajneri, koji su se usavršavali u Londonu, Parizu i Beču (Đuro Matić, Ivan Božičević, Josip Pest).

Bela Čikoš-Sesia, haljina koju je oblikovao 1905–10. za svoje slikarske modele, vjerojatno po uzoru na Gustava Klimta i tzv. reformiranu haljinu; proizvod Industrije Berger.

Modna revija kreatorice Žuži Jelinek, 1959.

U 1960-ima moda izlazi na ulice – manekenke Nuša Marović i Irena Uhl na tržnici Dolac u Zagrebu.

Modna revija Zlatna igla, održava se u Zagrebu od 1935.

Od kasnih 1930-ih razvija se tapiserija; na Obrtnoj školi djelovala je Mira Ovčačik-Kovačević, a među prvim su autorima umjetničke tapiserije slikari Edo Kovačević, Marija Zidarić, Edo Murtić, Ivan Rabuzin. Novo razdoblje suvremene hrvatske tapiserije započelo je monumentalnim skulpturama Jagode Buić.

Modnom svakidašnjicom sredinom 1920-ih zavladao je još opušteniji stil odijevanja. Uza zagrebačke dućane koji promiču parišku modu, procvat je i domaćih salona, poput onih Melle Zwieback za žensku i V. Vidrića za mušku odjeću, cipela Otta Brauna, šešira Dragice Šmid te Angeline i Dragice Pejak, koje su izlagale na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937, kao i Mila Granitz, Marija Hadjina, Hanja Sekulić (haljine), dok su čipkarice iz Lepoglave pod vodstvom Danice Brössler na izložbi osvojile zlatnu medalju. U drugoj polovici 20. st. tvornice tekstila i obuće niču po cijeloj Hrvatskoj. U njima se dizajn okreće praktičnomu i funkcionalnomu, a ostatci visoke mode njeguju se u rijetkim modnim salonima, poput onoga Žuži Jelinek. No već 1960-ih sazrijevaju novi fenomeni (revije visoke mode, veća popularnost ženskoga tiska, moderne robne kuće i butici) te generacija modnih autora, poput Rikarda Gumzeja, Velimira Mateja, Katarine Balogh te Vesne i Drage Muhić. Postmodernistička klima 1980-ih dovodi do snažnoga povezivanja mode s umjetnošću. Dizajneri, koje predvode Ante Tonči Vladislavić, Branka Donassy, Davor Klarić, Nada Došen, Dženisa Pecotić, Oleg Hržić i Nada Kobali (šeširi), počinju njegovati eksperimentalan i inovativan pristup. Idući su naraštaji nastojali odgovoriti na novu društveno-ekonomsku situaciju i globalizacijske izazove, pogotovo na nestajanje tekstilne industrije, okupljajući se oko tjedna mode (Fashion.hr pod vodstvom Vinka Filipića) te predstavljanja hrvatske mode u prvim koncept dućanima Prostor (u Rovinju) i From Designers With Love (u Zagrebu). Početkom 21. st. promišljenim su se dizajnom nametnuli Silvio Vujičić, Ivana Omazić, Mauro Massaroto te Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin (nekoć I-Gle).

U oblikovanju cjelokupnoga vizualnog dizajna istaknuli su se M. Arsovski (Teatar &TD), koji je na egzatovski pristup nadogradio utjecaje tadašnje popularne kulture, Zvonimir Lončarić i Nedeljko Dragić (Svjetski festival animiranih filmova) te i u svijetu nagrađivani B. Ljubičić (Mediteranske igre, Hrvatska radiotelevizija) i B. Bućan (HNK u Splitu i Zagrebački simfoničari), čiji je plakat za predstavu Žar ptica/Petruška (HNK Split, 1983) počašćen i naslovnicom kataloga izložbe The Power of Poster (Muzej Victoria & Albert u Londonu).

Karikatura

Karikatura se javlja u drugoj polovici 19. st. u humorističkim i satiričkim novinama (Podravski jež, Zvekan, Vragoljan). Prvu polovicu 20. st. obilježili su prvi trajniji humoristički časopisi zagrebačke Koprive (1906–40) i splitski Duje Balavac (1908–23), u kojima su se okušali umjetnici poput Emanuela Vidovića, Josipa Račića, Vilka Gecana, Andrije Maurović i Antuna Motike, a između dvaju svjetskih ratova profilirale snažne autorske osobnosti Branimir Petrović, Pjer Križanić i Sergej Mironovič Golovočenko.

Nedeljko Dragić, *Tupko,* nagrađen 1971. u Montrealu.

Nakon II. svjetskog rata u zagrebačkom Kerempuhu karijere među ostalim započinju Alfred Pal, Vlado Delač, Ivo Kušanić, Ico Voljevica, Oto (Oton Anton) Reisinger i Borivoj Dovniković. Sljedeća generacija okupljena je u Paradoksu krajem 1960-ih (Nedeljko Dragić, Ivan Vitez), a bavila se uglavnom karikaturom bez riječi. Nastavljajući karikaturama propitivati različite teme, u Splitu počinje 1979. izlaziti Berekin (Tonči Kerum i Dubravko Mataković), a u obnovljenom Kerempuhu (1974) objavljuju Srećko Puntarić, Mojmir Mihatov i Joško Marušić. Zapaženu karijeru izgradio je Davor Štambuk u Francuskoj (France Dimanche), a domaći čitatelji mogli su ga pratiti u tiskovinama Start i Slobodna Dalmacija.

Strip

Razvoj stripa u Hrvatskoj, kao i u svijetu, povezan je s pojavom karikatura u satiričnim listovima na prijelazu 19. u 20. st. Prvim hrvatskim stripom drži se Maks i Maksić, koji je od 1925. po uzoru na stripove Wilhelma Buscha crtao ruski emigrant Sergej Mironovič Golovčenko. Procvatom novinskih stripova sredinom 1930-ih u Sjevernoj Americi i Europi nastupa i zlatno doba hrvatskoga stripa: u Zagrebu izlazi više magazina, novine redovito serijaliziraju američke i domaće stripove, a djeluje i snažna skupina crtača (Andrija Maurović, Walter Neugebauer, Ferdo Bis) i scenarista (Krešimir Kovačić, Franjo Fuis, Norbert Neugebauer). U drugom zlatnom razdoblju 1950-ih, vezanomu uz magazin Plavi vjesnik, djelovao je isti autorski krug (uza Žarka Bekera i Zdenka Svirčića) te najznačajniji novi crtač s europskim odjekom Julio Radilović Jules; scenaristi su Zvonimir Furtinger (s Julesom ostvaruje klasični hrvatski strip Kroz minula stoljeća), Rudi Aljinović i Marcel Čukli. Razvija se i humoristički strip karikaturalnoga crteža, u djelima Julesa, Vladimira Delača, Borivoja Dovnikovića, Ivice Bednjanca i Ota Reisingera. Mnogi crtači i stripovi povezani su i sa Zagrebačkom školom crtanog filma, neki autori koje također rade stripove (Dušan Vukotić, Nedeljko Dragić, Dovniković).

Andrija Maurović, *Čuvaj se senjske ruke*

Edvin Biuković i Darko Macan, *Grendel Tales*

Helena Klakočar, *Nemirno more,* nagrađena 2000. u Angoulêmeu.

Estetska prekretnica bila je pojava tzv. treće generacije u drugoj polovici 1970-ih, odnosno skupine Novi kvadrat, kojoj su pripadali Mirko Ilić i Igor Kordej, koji stječu svjetski ugled, te Ninoslav Kunc, Krešimir Zimonić i, za hrvatski strip najznačajniji, Radovan Devlić (Macchu Pichu, Ćiril i Metod, Huljice). Poslije hrvatski strip nastavlja grafičke tendencije Novoga kvadrata (međunarodno cijenjeni Milan Trenc i Danijel Žeželj), realizam komercijalnoga stripa (Kordej, Edvin Biuković, Esad T. Ribić, Goran Parlov i Goran Sudžuka postaju uglednim imenima svjetskoga stripa, kao i scenarist Darko Macan), a razvija se i nezavisni i alternativni autorski strip (Dubravko Mataković, Dušan Gačić, međunarodno nagrađivana Helena Klakočar, Ivana Armanini, Irena Jukić Pranjić, Magda Dulčić).