Fotografija i kinematografija

Fotografija

Fotografija se u Hrvatskoj pojavila oko 1840; među prvima je Demetrije Novaković radio dagerotipije, a potom su djelovali i mnogi drugi amateri, poput Jurja Draškovića i Dragutina Antuna Parčića. Nakon 1850. širom Hrvatske osnivaju se fotografski atelijeri, u Zagrebu Franje Pommera, Juliusa Hühna i Ivana Standla, autora prve fotomonografije, a potom i Rudolfa Mosingera i Antonije Kulčar, u Zadru Tomasa Burata i drugih. Krajem stoljeća fotografi se priklanjaju verističkomu pristupu, poput Karla Draškovića, autora prve moment-fotografije, ili piktorijalizmu, poput Antuna Stiasnija, dok Stjepan Erdödy istražuje sam medij te nastaju prve fotomontaže i fotokolaži.

U međuraću Franjo Mosinger prihvaća estetiku nove stvarnosti, a montažama se približava avangardnim pravcima, kao i Ivana Tomljenović-Meller. Istodobno 1930-ih nastaje tzv. zagrebačka škola umjetničke fotografije, koja unosi socijalnokritičke teme, a predvodi je Tošo Dabac, koji se, u iznimno dugoj karijeri, razvio u vodeću osobnost hrvatske fotografije, ostavivši trag u najrazličitijim fotografskim temama, o čem svjedoči i njegova bogata arhivska baština (od 2006. pod upravom Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu).

*Skok Stjepana Erdődyja* (1895), Dragutin (Karlo) Drašković, fotoamater i utemeljitelj umjetničke fotografije u Hrvatskoj.

Josip Klarica, *Jutro u mom vrtu* (2010)

Boris Cvjetanović, iz serije *Prizori bez značaja* (1992)

U poslijeratnoj fotografiji uz Mladena Grčevića i njegove life-fotografije, Ota Hohnjeca, izlagača prve kolor-fotografije, ističu se i Milan Pavić i Slavka Pavić, a nove umjetničke interpretacije realnosti donose braća Ante i Zvonimir Brkan, dok je Mladen Tudor autorski blizak tadašnjemu magnumovskomu fotoreportažnomu stilu. Ekspanzija omladinskoga (Polet, Studentski list) i magazinskoga tiska novoga tipa (Start, Danas) krajem 1970-ih iznjedrila je među ostalima Ivana Posavca, Miju Vesovića i Borisa Cvjetanovića. Uz njih djeluju fotografi izrazito osobnoga autorskog izričaja poput Zlate Vucelić i Josipa Klarice (do danas).

Kraj 20. i početak 21. st. obilježava odlazak analogne fotografije i početak digitalne, pri čemu se izdvaja razdoblje Domovinskoga rata (1991–95), koje ujedno predstavlja i prekid s dotadašnjim uobičajenim fotografskim temama. Kraj uporabe filmova te kriza tiskanih medija rezultirali su i smanjivanjem aktivnosti kvalitetnih fotografa, uz pojedine kratke bljeskove (Stephan Lupino). Rijetki su autori nastavili i u novoj tehnologiji, primjerice Ivan Posavec, koji djeluje u tiskovinama, te Damira Fabijanića, koji u statusu samostalnoga fotografa pokriva najšire teme (od Domovinskoga rata do najrazličitijih samostalnih projekata nacionalnoga značenja). Uz afirmirana imena već starije generacije (Jasenko Rasol, Ana Opalić, Darije Petković) danas djeluju i nova, koja se opetovano dokazuju svojim opusom (Marko Ercegović, Tjaša Kalkan, Petra Mrša).

Kinematografija

Kontinuirana i profesionalna hrvatska kinematografija razvija se tek od sredine 20. st., iako je prve sačuvane filmske snimke hrvatskih krajeva ostvario snimatelj kompanije Lumière Alexandre Promio 1898 (samo tri godine nakon izuma filma), a 1904. i britanski filmski pionir Frank Mottershaw. Hrvatski snimatelj Josip Halla snimao je balkanske ratove za filmski žurnal Éclaire, a između dvaju svjetskih ratova hrvatski glumac Zvonimir Rogoz ostvario je zapaženu srednjoeuropsku karijeru. Za europsku su filmsku kulturu i kinoamaterizam iznimno bitni 16-milimetarski filmovi Oktavijana Miletića, dok su obrazovni filmovi u produkciji Škole narodnog zdravlja rani primjer zaokružene dokumentarističke škole u svjetskim razmjerima. Nezavisna Država Hrvatska 1941–45. organizira proizvodnju propagandnih dokumentarnih i kulturnih filmova u okviru Državnoga slikopisnog zavoda »Hrvatski slikopis« (»Croatia film«), iz kojega nakon rata nastaje Filmska direkcija za Hrvatsku, odnosno 1946. Jadran film, središnji filmski studio do 1991. U jeku industrijalizacije i modernizacije zemlje 1950-ih film postaje dio opće, urbanizirane kulture, a odlazak u kino svakidašnjom zabavom.

*Surogat* (1962) Dušana Vukotića prvi je neamerički crtani film nagrađen Oscarom.

Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu jedan je od najprestižnijih u svijetu.

Već sredinom 1950-ih hrvatski film otima se ideološkomu angažmanu i stvara prva remek-djela: Koncert (Branko Belan, 1954), Ne okreći se sine (Branko Bauer, 1956) i H-8... (Nikola Tanhofer, 1958), a Jadran film postaje uspješnim međunarodnim koproducentom za filmove snimane na tlu Hrvatske, osvojivši i dvije nominacije za Oscara za igrane filmove (Cesta duga godinu dana, Giuseppe de Santis, 1958; Deveti krug, France Štiglic, 1960). Na pragu 1960-ih bujaju i ostali filmski rodovi: velik broj dokumentarnih filmova obilazi svjetske festivale (filmovi Krsta Papića, Rudolfa Sremca), u Zagrebu se razvija svjetski utjecajan pokret antifilma (autori Mihovil Pansini, Tomislav Gotovac, Vladimir Petek), okupljen 1963–1970. oko festivala eksperimentalnoga filma GEFF, a animirani filmovi Studija za crtani film Zagreb filma postaju svjetskom senzacijom pod imenom Zagrebačka škola crtanog filma (Dušan Vukotić, Nikola Kostelac, Vlado Kristl, Vatroslav Mimica, Zlatko Grgić, Boris Kolar, Nedeljko Dragić, Zlatko Bourek, Borivoj Dovniković, Pavao Štalter, Zdenko Gašparović, Aleksandar Marks, Vladimir Jutriša i dr.).

*Bitka na Neretvi* (1969) Veljka Bulajića

*Tko pjeva zlo ne misli* (1970) Kreše Golika

*Crnci* (2009) redatelja Gorana Devića i Zvonimira Jurića. Film je nagrađen Zlatnom Arenom za režiju na 56. festivalu igranog filma u Puli (2009).

*Zvizdan* (2015) Dalibora Matanića dobio je nagradu žirija u sekciji Un Certain Regard na Filmskom festivalu u Cannesu.

*Svećenikova djeca* (2013) Vinka Brešana nominiran je za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najbolje komedije.

*Ustav Republike Hrvatske* (2016) Rajka Grlića dobio je Grand Prix des Amériques na Festivalu svjetskoga filma u Montrealu.

*Ne gledaj mi u pijat* (2016) Hane Jušić dobio je nagradu europske kritike FEDEORA u programu Dani autora (Giornate degli autori) na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji.

Branko Lustig (1932–2019), istaknuti hrvatski producent, koji je od kraja 1980-ih djelovao u Hollywoodu, bio je koproducent dvaju filmova nagrađenih Oscarima (*Schindlerova lista* i *Gladijator*).

I igrani film 1960-ih doživljava reformu, prešavši u modernistički oblik naracije, dok s druge strane daje prinos jugoslavenskomu partizanskomu filmu, u čijim su koprodukcijama sudjelovali i hrvatski redatelji, snimatelji, glumci i filmski studiji (npr. za Oscar nominirani spektakl Bitka na Neretvi Veljka Bulajića, 1969). Hrvatski film 1960-ih i 1970-ih u znaku je autorskoga filma, koji je bio dio istočnoeuropskoga »novog filma« (filmovi Vatroslava Mimice, Ante Babaje, Krsta Papića, Tomislava Radića, Zvonimira Berkovića, Kreše Golika, Antuna Vrdoljaka, Fadila Hadžića, Lordana Zafranovića), a 1980-ih dominira žanrovski film u postmodernističkom duhu (npr. filmovi Zorana Tadića i Rajka Grlića). Početkom 1990-ih hrvatsku kinematografiju zahvatila je, zbog raspada Jugoslavije i rata, organizacijska i proizvodna kriza, no ubrzo se pojavio novi naraštaj redatelja (Zrinko Ogresta, Lukas Nola, Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Dalibor Matanić, Ognjen Sviličić, Arsen Anton Ostojić).

Nakon 2000. otvaraju se multipleks-dvorane u svim većim gradovima, a 2010-ih obnovljena je i digitalizirana mreža neovisnih kinodvorana. Produkcija je posebno živnula 2008. nakon uspostave Hrvatskoga audiovizualnog centra (HAVC), središnje javne agencije za audiovizualni sektor, te s porastom međunarodne suradnje kroz članstvo u Europskom koprodukcijskom filmskom fondu Eurimages i suradnjom u programu MEDIA Europske unije. Javna filmska politika koju zastupa HAVC dovela je 2010-ih do stabilizacije i međunarodne prepoznatljivosti hrvatske kinematografije, kontinuirane potpore dokumentarnomu, eksperimentalnomu i animiranomu filmu, a najizravnije su posljedice porast inozemnih koprodukcija snimanih u Hrvatskoj te diversifikacija proizvodnje, zamjetna ponajprije u znatnijoj kreativnoj zastupljenosti žena.