Glazba

Supostojanje dviju izvedbenih praksi u hrvatskoj crkvenoj glazbi jedinstvena je pojava u kulturi europskoga srednjovjekovlja: uz gregorijansko pjevanje (sačuvani su neumatski kodeksi s kraja 11. st.), u 9. st. u Dalmaciji i Istri razvilo se glagoljaško pjevanje, isprva na staroslavenskom, potom na hrvatskom jeziku, a usmenom se predajom održalo sve do danas.

U nadolazećim stoljećima dominantni su vokalni glazbeni oblici sa skladateljima koji su djelovanjem ili podrijetlom vezani uz obalni dio zemlje. U renesansi se ističe Julije Skjavetić iz Šibenika, autor zbirki madrigala i moteta. Rani barok zlatno je razdoblje hrvatske glazbe; u Splitu djeluje Ivan Lukačić, na Hvaru Talijan Tomaso Cechinni, a Riječanin Vinko Jelić u Strasbourgu je tiskao zbirke moteta. U kasnom baroku crkveni pjevač i operni skladatelj Ivan Šibenčanin djeluje u Engleskoj i Italiji.

Ivan Lukačić (1587–1648) svojom je zbirkom moteta *Sacrae cantiones* (1620) dosegnuo vrhunce europske glazbe ranoga baroka.

Od desetak sačuvanih renesansnih i baroknih orgulja, među očuvanijima su one iz 1649. u crkvi sv. Marije u Lepoglavi.

Vatroslav Lisinski (1819–54), skladatelj. Po njem je nazvana najveća hrvatska koncertna dvorana, izgrađena u Zagrebu 1973.

Razdoblje klasicizma donosi prva istaknutija ostvarenja instrumentalne glazbe. U Dubrovniku Luka Sorkočević sklada graciozne trostavačne simfonije, njegov sin, Antun Sorkočević, autor je prve hrvatske sonate za glasovir četveroručno, a Jelena Pucić-Sorkočević sa svojim popijevkama za glas i glasovir uvrstila se među prve hrvatske skladateljice. U Splitu djeluje Julije Bajamonti, liječnik, polihistor, orguljaš i skladatelj prvoga hrvatskog oratorija, Prijenos sv. Dujma (1770), te Requiema za Ruđera Boškovića (1787). Graditelj orgulja Petar Nakić u prvoj je polovici 18. st. izgradio petnaestak orgulja u Istri i Dalmaciji te više od 300 u sjevernoj Italiji. Svjetsku je slavu stekao violinski virtuoz Ivan Jarnović, skladatelj više violinskih koncerata (polagane stavke u nekima od njih prvi je nazivao romancom).

Opera *Nikola Šubić Zrinjski* Ivana Zajca, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, izvedba 1909.

Dora Pejačević (1885–1923), prva hrvatska renomirana skladateljica; skladala prvi glasovirski koncert u hrvatskoj glazbi (1913).

Franjo Krežma (1862–81), violinistički virtuoz; sa 17 godina postao koncertnim majstorom Bilseova orkestra, danas Berlinska filharmonija.

Težište glazbenih zbivanja u 19. st. premješta se u sjeverni dio Hrvatske. U Zagrebu je 1827. utemeljen Musikverein (danas Hrvatski glazbeni zavod, HGZ), najdugovječnija glazbena ustanova, s bogatom glazbenom knjižnicom, koja je 1876. otvorila prvu javnu koncertnu dvoranu u Zagrebu te 1829. glazbenu školu, koja će 1916. postati Konzervatorijem, a 1922. Muzičkom akademijom. Ranoromantični Nocturno u fis molu za glasovir Ferde Livadića iz 1822. drži se, uz nocturne engleskoga skladatelja Johna Fielda, najranijim djelom te vrste u europskoj glazbi. U zamahu ilirskoga pokreta te u duhu romantičkih nacionalnih pokreta drugih slavenskih naroda Vatroslav Lisinski 1846. sklada prvu nacionalnu operu Ljubav i zloba. Drugu polovicu 19. st. obilježio je Ivan Zajc, svojim skladateljskim opusom (opera Nikola Šubić Zrinjski, 1876), ali i kao ravnatelj Opere i glazbene škole HGZ-a, te Franjo Ksaver Kuhač, utemeljitelj hrvatske glazbene historiografije i etnomuzikologije, skupljač narodnih popijevki. Veliki međunarodno poznati umjetnici u 19. st. bili su gitarist i skladatelj Ivan Padovec, violinist Franjo Krežma, pjevači Ilma Murska, Matilda Mallinger (pjevala Evu na praizvedbi Wagnerove opere Majstori pjevači 1868. u Münchenu), Josip Kašman (prvi Hrvat u Metropolitanu, 1883–84), Blaženka Kernic i Milka Trnina.

Koncert u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije na festivalu Varaždinske barokne večeri, osnovanu 1971.

Lovro pl. Matačić (1899–1985). Od sredine 1950-ih bio je šef-dirigent Dresdner Staatskapelle i Državne opere u Berlinu, ravnatelj Opere u Frankfurtu na Majni, stalni gost Državne opere u Beču te gost-dirigent najvećih svjetskih orkestara i opernih kazališta.

Najveća hrvatska operna pjevačica svih vremena, Milka Trnina (1863–1941), kao Isolda (R. Wagner, *Tristan i Isolda*). Nastupala je u svjetskim opernim kazalištima (München, Bayreuth, Covent Garden u Londonu, Metropolitan u New Yorku).

Na početku 20. st. vodeći je skladatelj glazbene moderne Blagoje Bersa (simfonijska pjesma Sunčana polja, 1917–19). U generaciji skladatelja tzv. novonacionalnoga smjera najistaknutiji su Josip Štolcer Slavenski (afirmirao se u Donaueschingenu 1924), Krešimir Baranović (Licitarsko srce, 1924, prvi moderni hrvatski balet), Jakov Gotovac (Ero s onoga svijeta, 1935, najpopularnija hrvatska opera) i Fran Lhotka (Đavo u selu, 1934, najuspjeliji hrvatski balet). Boris Papandopulo, s bogatim i stilski raznolikim opusom (Sinfonietta za gudački orkestar, 1938) most je prema drugoj polovici 20. st. i nositeljima avangarde, koju predvode skladatelji Milko Kelemen (Transfiguracije, 1961) i Ivo Malec (Cantate pour elle, 1966), a pripadaju joj i Stanko Horvat, Ruben Radica, Anđelko Klobučar, Dubravko Detoni, Igor Kuljerić. Krajem 20. st. istaknuli su se skladatelji Marko Ruždjak, Frano Parać, Davorin Kempf, Silvio Foretić i Zoran Juranić.

Zinka Kunc-Milanov (1906–89), kao Tosca (G. Puccini). Istaknula se kao tumač likova u operama talijanskoga belkanta; 1937–66. primadona opere Metropolitan u New Yorku.

Milko Kelemen (1924), skladatelj, utemeljitelj Muzičkog biennalea Zagreb.

Muzički biennale Zagreb, osnovan 1961, jedan je od najuglednijih i najdugovječnijih međunarodnih festivala suvremene glazbe.

Među najvećim su hrvatskim umjetnicima 20. st. s međunarodnom karijerom dirigenti Lovro pl. Matačić, Milan Horvat, Berislav Klobučar i Vjekoslav Šutej, fagotist Rudolf Klepač, hornist Radovan Vlatković, pijanist Ivo Pogorelić, pjevači Zinka Kunc-Milanov, Dragica Martinis, Tomislav Neralić, Vladimir Ruždjak, Marijana Radev, Sena Jurinac, Ljiljana Molnar-Talajić, Ruža Pospiš-Baldani i Dunja Vejzović. Zlatko Baloković, Tonko Ninić i Josip Klima najpoznatiji su učenici zagrebačke violinističke škole, koju je na Muzičkoj akademiji 1930-ih utemeljio Václav Huml. Iz zagrebačke pijanističke škole Svetislava Stančića potekli su Melita Lorković, Darko Lukić, Ranko Filjak, Jurica Murai, Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan, koji je 1987. utemeljio hrvatski ogranak European Piano Teachers Association. Violončelističku pedagogiju na svjetsku su razinu postavili talijanski umjetnik Antonio Janigro, ujedno osnivač ansambla Zagrebački solisti (1953), skladatelj Rudolf Matz i Valter Dešpalj. Među mlađim naraštajima umjetnika međunarodne uspjehe postižu violončelistica Monika Leskovar, pjevačica Evelin Novak i Lana Kos, pijanisti Martina Filjak, Aljoša Jurinić i Ivan Krpan.

U Zagrebu se održava nekoliko međunarodnih natjecanja, violinističko »Václav Huml«, mladih dirigenata »Lovro pl. Matačić«, violončelističko »Antonio Janigro« i pijanističko »Svetislav Stančić«.

Ansambl Zagrebački solisti (stoje A. Janigro, Josip Depolo i V. Ruždjak) 1954. na Dubrovačkim ljetnim igrama, međunarodnom festivalu kazališta i glazbe. Osim njega veliki su festivali i Splitsko ljeto, Glazbene večeri u Sv. Donatu u Zadru, Varaždinske barokne večeri te Festival hrvatske glazbe u Beču.

Ivo Pogorelić (1958), istaknuo se izrazito osobnim stilom interpretacije standardnoga pijanističkog repertoara.

Uz Maksima Mrvicu (1975), *crossover* glazbom također su se proslavili čelisti Luka Šulić (1987) i Stjepan Hauser (1986), poznatiji kao 2 cellos.

Najugledniji su hrvatski orkestri Zagrebačka filharmonija te ansambli Hrvatske radiotelevizije – Simfonijski orkestar, Zbor, Tamburaški orkestar i Jazz orkestar, a među komornim sastavima s dugogodišnjim međunarodnim ugledom ističu se Zagrebački kvartet i ansambl Zagrebački solisti.

Najpopularnije su hrvatske operete Mala Floramye (1925) i Splitski akvarel (1928) Ive Tijardovića, a veliku popularnost imala je i prva hrvatska rock-opera (peta u svijetu) Gubec-beg (1975) Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske. Jalta, Jalta (1971) Alfija Kabilje i Milana Grgića najpoznatije je pak ostvarenje glasovite zagrebačke škole mjuzikla. U jazz-glazbi međunarodnu su slavu u 1960-ima stekli Zagreb jazz kvartet, njegov utemeljitelj Boško Petrović i jedan od njegovih članova, svestrani glazbenik Miljenko Prohaska (Intima, 1962). Međunarodni festival Zagreb jazz fair u 1980-ima i 1990-ima imao je veliki utjecaj na mlađe naraštaje (Matija Dedić), te je hrvatska jazz-scena i danas vrlo živa.

Ivo Robić (1923–2000), pjevač i skladatelj zabavne glazbe.

Vibrafonist Boško Petrović (1935–2011), legenda hrvatskoga jazza, s glasovitim američkim vibrafonistom Lionelom Hamptonom.

Arsen Dedić (1938), pjesnik, skladatelj i pjevač šansona, s talijanskim kolegom i prijateljem Sergiom Endrigom, rodom iz Pule.

Popularna je glazba imala nekoliko vrhunaca, od prvih šlagera iz 1920-ih i 1930-ih (Vlaho Paljetak), preko najveće pjevačke zvijezde sredinom 20. st., Ive Robića, kojemu je zbog njegove u Njemačkoj popularne skladbe nadjenut nadimak »Mr. Morgen«, zagrebačke škole šansone s početka 1960-ih, koju su proslavili Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić i Zvonko Špišić, do pobjede na eurovizijskom natjecanju Eurosong u Lausanni 1989. (pop-grupa Riva, Rock Me).

Međunarodnom ugledu rock-glazbe u 1960-ima pridonio je pjevač i skladatelj Karlo Metikoš, u inozemstvu poznat kao Matt Collins (Ritam kiše, 1963), a najdugovječniji su hrvatski rock-sastavi Parni valjak i Prljavo kazalište.