Književnost

Hrvatska srednjovjekovna književnost, jedinstvena u svojoj trojezičnosti (latinski, staroslavenski i narodni jezik) i tropismenosti (latinica, glagoljica, ćirilica), razvijala se od 8. do 16. st., ostvarivši u pjesmama, dijaloškim stihovima i prikazanjima vrijedna književna djela, uglavnom temeljena na liturgijskim i religioznim temama. Potkraj 15. st. počele su se prihvaćati nove poetičke norme; razvijale su se teme, forme i vrste koje obilježavaju renesansni književni sustav u skladu s talijanskim književnim zbivanjima. Podloga tomu književna su ostvarenja hrvatskih latinista, s kojima započinje humanizam. Njegove su snažne pojave pjesnici Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cervinus) te Jan Panonac (Jannus Pannonius), vrhunski poznavatelj jezične i književne tradicije.

U prvim desetljećima 16. st. hrvatska se književnost u potpunosti uklopila u renesansna europska strujanja, osobito na području Dalmacije, gdje se oblikovalo više stvaralačkih krugova: splitski (Marko Marulić), šibenski (Juraj Šižgorić), dubrovački (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Marin Držić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić), hvarski (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Mikša Pelegrinović, Martin Benetović), zadarski (Petar Zoranić, Barne Karnarutić). Na njezinu je začetku M. Marulić, koji preuzima mnoge srednjovjekovne teme, ali ih obrađuje u novim oblicima i pod utjecajem laičke »moderne pobožnosti« (devotio moderna), stvarajući djela po kojima se prepoznaje kao istaknuti predstavnik europskoga kršćanskog humanizma i renesansne epike (moralistički spis De institutione bene vivendi, epovi Davidias i Judita). Uz dominantan lirski, petrarkistički izričaj toga doba izdvajaju se i Zoranićeve Planine, prvi hrvatski izvorni roman, Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje, ribarska ekloga pisana u obliku poslanice, te dramska djela M. Držića, posebice komedije Novela od Stanca, Dundo Maroje i Skup.

Marko Marulić (1450–1524), najznačajniji hrvatski pisac 15. i 16. st.; latinski moralistički spis Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum) , donio mu je svjetsku slavu, a Judita, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti napisan na hrvatskom jeziku, naslov »oca hrvatske književnosti«.
Marin Držić (1508–67), središnji renesansni dramatičar čiji je opus s margine svojega vremena snagom izvorne umjetničke istine postao hrvatskim književnim kanonom.
Ivan Gundulić (1589–1638), klasični književnik hrvatskoga književnog baroka i najveći pjesnički uzor iz starije hrvatske književnosti.

U drugoj se polovici 16. st. renesansa polako gasila. Protestantski pokret samo je rubno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati iznjedrili jednoga od istaknutijih protestantskih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika, čiji je Ključ Svetoga pisma (izvorno Clavis Scripturae sacrae) bio najglasovitiji onodobni biblijski leksikon. U baroknoj književnosti 17. i prvih desetljeća 18. st. Dubrovnik je i dalje glavno književno središte, a njegovo najveće ime Ivan Gundulić (religiozna poema Suze sina razmetnoga, pastorala Dubravka i viteško-junački ep Osman), no ističu se i Ivan Bunić Vučić (zbirka pjesama Plandovanja), Junije Palmotić (drama Pavlimir) te Ignjat Đurđević (religiozni spjev Uzdasi Mandaljene pokornice). Kajkavskoj pak tradiciji pripadaju kroničar Antun Vramec, vjerski pisac Juraj Habdelić, a o visokom stupnju književne kulture u kontinentalnoj Hrvatskoj svjedoče i djela Petra Zrinskoga (Adrianskoga mora sirena, prepjev pjesama brata Nikole s mađarskoga), Frana Krste Frankapana (lirska zbirka Gartlic za čas kratiti) te Pavla Vitezovića Rittera (spjev Odiljenje sigetsko).

U prosvjetiteljskom 18. st. svojim didaktičnim djelima ističu se Filip Grabovac (pjesničko-prozna knjiga Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga), Andrija Kačić Miošić (pjesničko-prozna knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga) i Matija Antun Relković (spjev Satir iliti divji čovik). Na prijelazu 18. u 19. st. u kajkavskoj sredini djeluje komediograf Tituš Brezovački (Matijaš Grabancijaš dijak, Diogeneš), a polovicom 19. st. vjerski pisac Ignjat Kristijanović, gorljivi zagovornik kajkavskoga kao književnoga jezika. Preporodni, ilirski pokret, predvođen Ljudevitom Gajem, u prvoj polovici 19. st. snažno je potaknuo politički i kulturni život. Za hrvatsku književnost toga doba, koja pripada europskomu romantizmu, najvažnija je činjenica stvaranje jedinstvenoga književnog jezika, čime je uspostavljen kontinuitet njezina stvaralaštva. Pod utjecajem političkih prilika temeljna joj je značajka nacionalna sastavnica, a istaknuti su pisci Ivan Mažuranić (spjev Smrt Smail-age Čengića), Stanko Vraz (zbirka pjesama Đulabije) te Petar Preradović. Prijelaz iz romantizma u realizam najizrazitije se ogleda u djelima Augusta Šenoe (romani Seljačka buna, Zlatarovo zlato), koji je do te mjere obilježio ondašnji kulturni život da se razdoblje 1865–81. naziva Šenoino doba.

Antun Gustav Matoš (1873–1914), središnja književna ličnost hrvatske moderne; kao prozaik, lirik i kritičar kanonski je autor hrvatskoga književnog fin de sièclea.
Dubrovačka trilogija Iva Vojnovića (1857–1929), klasično je djelo hrvatske povijesne drame i modernoga kazališta.
Zbirka kajkavskih pjesama Balade Petrice Kerempuha, o ljudskoj patnji, stradanju i ugroženosti, remek-djelo je Miroslava Krleže i cjelokupne hrvatske književnosti.

Razdoblje realizma bitno je za cjelovito oblikovanje hrvatske književnosti, jer su u njem zastupljeni pisci i teme iz svih hrvatskih krajeva te se utemeljuje kritika kao književni žanr (Jakša Čedomil, Franjo Marković). Ono je i »zlatno doba romana«, kojega su reprezentativni pisci Ante Kovačić (U registraturi), Ksaver Šandor Gjalski (U noći), Josip Kozarac (Mrtvi kapitali) i »hrvatski Balzac« Vjenceslav Novak (Posljednji Stipančići). Silvije Strahimir Kranjčević (Trzaji) najveće je pjesničko ime 19. st. i most prema pjesništvu moderne, kako se označuje stilski raznorodno razdoblje na prijelazu iz 19. u 20. st., koje je temeljne estetske nazore i poticaje crpilo iz srednjoeuropskih književnih sredina i francuske književnosti. Uz pjesnička djela Milana Begovića (Knjiga Boccadoro; njegova pak prozna djela između dvaju svjetskih ratova reprezentativna su za modernizam: roman Giga Barićeva), Antuna Gustava Matoša i Vladimira Vidrića, antologijskoga je dometa i dijalektalno pjesništvo Dragutina Domjanića, Frana Galovića i Vladimira Nazora.

Zbirka Hrvatska mlada lirika, objavljena 1914. u Zagrebu, predstavila je i Ivu Andrića (1892–1975), dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1961. Iako je poslije djelovao unutar srpske književnosti, književnim je početcima, tematikom djela i utjecajem na hrvatske prozaike iznimno bitan i za hrvatsku kulturu.
Miroslav Krleža (1893–1981), autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti 20. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa temeljenih na kritičkom osvješćivanju društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske.
Isušena kaljuža, roman Janka Polića Kamova (1886–1910), tiskan tek pola stoljeća nakon nastanka (1957), u europskom je kontekstu rani predstavnik avangardnoga romana struje svijesti i psihoanalitičkoga romana.

Moderna je hrvatskoj književnosti dala i vrijedne dramske prinose, u prvom redu djelima Iva Vojnovića (Dubrovačka trilogija) i Josipa Kosora (Požar strasti). Proza Milutina Cihlara Nehajeva najuspjelije pronosi dekadentnu duševnost modernoga hrvatskog intelektualca (roman Bijeg). Izdvojena je pojava Janko Polić Kamov, avangardist prije avangarde, inovator na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, koji je u nadolazećim desetljećima stekao status legende (zbirka pjesama Ištipana hartija, roman Isušena kaljuža). Djela Ivane Brlić Mažuranić (roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Priče iz davnine) prevedena su na više od četrdeset jezika, a dvaput je predlagana za Nobelovu nagradu. Romani Marije Jurić Zagorke (Grička vještica), također prevođeni na mnoge jezike, imali su veliku ulogu u održavanju kontinuiteta hrvatskoga povijesnoga romana.

Modernizam, koji je u hrvatskoj književnoj historiografiji oznaka za književnost nakon moderne, najavio se već pjesničkim, proznim i osobito esejističkim Matoševim stvaralaštvom (soneti: Notturno, Utjeha kose, zbirka pripovijedaka Umorne priče, knjiga putopisa, eseja i feljtona Naši ljudi i krajevi), djelovanjem Miroslava Krleže, Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića i drugih u 1920-ima, a prevladavao je na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e i dalje dolaskom naraštaja uglavnom okupljenih oko književnih časopisa (krugovaši, razlogovci, borgesovci, offovci i dr.). Središnju ulogu u književnom životu nakon I. svjetskog rata, utemeljenu ne samo na književnom djelovanju nego i na širem javnom angažmanu, imao je M. Krleža, autor jednoga od tematski i žanrovski najraznovrsnijih te najopsežnijih opusa u hrvatskoj književnosti (zbirka kajkavskih pjesama Balade Petrice Kerempuha, drama Gospoda Glembajevi, roman Povratak Filipa Latinovicza, eseji, memoari, putopisi).

Tin Ujević (1891–1955), vrh hrvatskoga pjesničkog kanona; njegov opus lucidno ujedinjuje klasične i moderne težnje u hrvatskom pjesništvu.
Ivana Brlić-Mažuranić (1874–1938), jedna od najpopularnijih pisaca dječje književnosti; zbog pripovjedačke virtuoznosti nazivana »hrvatskim Andersenom«, a zbog oživljavanja fantastičnoga svijeta mitologije »hrvatskim Tolkienom«.
Storia della pornografia, talijanski prijevod Povijesti pornografije, jednoga od romana u kojima Goran Tribuson (1948) traga za osobnim i generacijskim identitetom te rekonstruira popkulturnu mitologiju 1960-ih.

Vrh hrvatskoga modernističkog kanona s Krležom dijeli T. Ujević, u čijem se opusu zrcali ponajbolje od hrvatske i europske pjesničke tradicije (Ojađeno zvono). Uz bok njima stoji A. B. Šimić (Preobraženja), koji je zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i konačnu integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove. O popularnosti pjesnika zavičajnosti i intimizma Dragutina Tadijanovića svjedoče mnogobrojna izdanja i prijevodi njegovih djela (Srebrne svirale), dok je šire čitateljske krugove neoromantik Dobriša Cesarić privukao izrazito muzikalnim pjesmama, koje odaju dojam spontanosti i jednostavnosti (Voćka poslije kiše). Njihovu pjesničkomu naraštaju pripadaju i impresionist Gustav Krklec (Izlet u nebo) te Nikola Šop, pjesnik samosvojne poetike znatne fenomenološke složenosti (Isus i moja sjena). Realističko pripovijedanje uspjelo pak obnavljaju novele Ivana Gorana Kovačića (Dani gnjeva), čija se poema Jama za ratnoga razdoblja izdvaja univerzalnošću poruke. Iz bosanskoga katoličkog okružja potekao je Ivo Andrić, koji je poslije djelovao u okviru srpske književnosti (romani Na Drini ćuprija, Travnička hronika).

Sudionici 59. svjetskoga kongresa PEN-a u Dubrovniku za Domovinskoga rata 1993. Hrvatski centar PEN-a osnovan je 1927. U Hrvatskoj djeluju još i Društvo hrvatskih književnika (1900) i Hrvatsko društvo pisaca (2002).
Kiklop Ranka Marinkovića(1913–2001), jedan od najboljih romana u novijoj hrvatskoj književnosti i vrhunsko djelo europskoga kasnog modernizma, mnogo je puta postavljen u kazalištu.

Nakon II. svjetskog rata afirmirali su se prozaici koji su svojim opusom obilježili književnost druge polovice 20. st., ponajprije Petar Šegedin (trilogija Djeca božja, Osamljenici i Crni smiješak), Vladan Desnica (roman-esej Proljeća Ivana Galeba) te napose Ranko Marinković (zbirka pripovijedaka Ruke, roman Kiklop). Marijan Matković jedan je od najplodnijih hrvatskih dramatičara i dosljedan sljedbenik M. Krleže (dramski ciklus Igra oko smrti), a Radovan Ivšić najizrazitiji predstavnik nadrealizma u hrvatskoj književnosti (groteskna farsa Kralj Gordogan). Među najznačajnija poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva pripadaju opusi Jure Kaštelana (Pijetao na krovu) i Vesne Parun (Crna maslina), najprevođenije hrvatske pjesnikinje. Roman Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka redovito se navodi kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće, a posebno kao primjer egzistencijalističke književnosti.

Dio je pisaca u kontekstu promijenjenih političkih i ideoloških prilika nakon II.svjetskog rata napustio domovinu i nastavio stvarati u inozemstvu (tzv. emigrantska književnost, u kojoj se izdvaja pjesništvo Vinka Nikolića, Viktora Vide i Borisa Marune). Naraštaj okupljen oko časopisa Krugovi u 1950-ima (S. Novak, Slavko Mihalić, Ivan Slamnig, Antun Šoljan) zauzimao se za estetski pluralizam, suprotstavljajući se poetici socijalističkoga realizma, a onaj oko časopisa Razlog u 1960-ima težio je intelektualnomu i teorijski osviještenomu poetskomu govoru (Danijel Dragojević, Zvonimir Mrkonjić, Nikica Petrak, Tonči Petrasov Marović).

Pojam »proza u trapericama« književnoga povjesničara i teoretičara Aleksandra Flakera označuje središnju struju u proznom stvaralaštvu od 1950-ih do početka 1970-ih, a pripadaju joj romani Ivana Slamniga, Antuna Šoljana, Alojza Majetića i Zvonimira Majdaka.

U posljednjoj trećini 20. st., sukladno europskim tendencijama, i hrvatsku književnost obilježuje pluralizam poetičkih praksi, koje se tipološki drže dijelom epohe postmoderne. Zahvaćena recepcijskim imperativima, proza se ponajviše podredila značajkama popularne književnosti, pa se osobito razvio žanrovski roman (fantastički i kriminalistički roman, tzv. žensko pismo, autobiografska naracija, historiografska metafikcija). Suvremen, postmodernistički senzibilitet donose proza koja asimilira obilježja poetike Jorgea Luisa Borgesa (Goran Tribuson, Pavao Pavličić) te tzv. proza u trapericama (Alojz Majetić, Zvonimir Majdak) i novopovijesni roman (Ivan Aralica, Nedjeljko Fabrio). U 1980-ima časopis Quorum okupio je velik broj mlađih autora (Damir Miloš, Delimir Rešicki, Branko Čegec, Anka Žagar) te poticao intermedijalnost. Devedesetih godina 20. st. pozornost u inozemstvu privlačili su pisci egzilanti, prije svega prozaistice i esejistice Dubravka Ugrešić, kojoj je nakon odlaska iz Hrvatske egzil postao jedna od ključnih književnih tema (roman Ministarstvo boli), te Slavenka Drakulić, čija su djela obilježena visokim stupnjem feminističke i političke angažiranosti (roman Kao da me nema). Drame Slobodana Šnajdera izvođene su uglavnom na njemačkom govornom području (Utjeha sjevernih mora), a međunarodni su uspjeh postignule i drame Ive Brešana (Nečastivi na filozofskom fakultetu) te Mire Gavrana (Čehov je Tolstoju rekao zbogom). U najnovijoj drami (Mate Matišić, Ivana Sajko) bitnima postaju multimedijalnost, antropologija i psihoanaliza.

Od naraštaja hrvatskih prozaika koji se javio 1990-ih, u inozemstvu je jedan od najpriznatijih Miljenko Jergović (pripovijetke Sarajevski Marlboro). Književnu scenu 2000-ih obilježila je pak pojava niza novih prozaika, pjesnika, dramatičara, ali i pisaca koji se, među ostalim i zbog krize nakladništva, javljaju u novim medijima.