Vlaho Bukovac, Gundulićev san (1894). Dolazak pariškoga đaka Vlahe Bukovca (1855–1922) u Zagreb 1893. imao je prijelomno značenju u hrvatskom slikarstvu; njegov otvoreni kolorizam preuzelo je više mladih slikara (Šarena zagrebačka škola), koji su činili slikarsko krilo hrvatske moderne, a pridonijeli su joj i drugi slikari, poput Mencija Klementa Crnčića i Emanuela Vidovića.

Kultura

Likovna umjetnost

Očuvana djela još od najstarijih stilskih razdoblja svjedoče o stvaralačkom kontinuitetu i talentu domaćih ljudi, a hrvatsku graditeljsku i likovnu baštinu čine ravnopravnom sastavnicom svjetskoga stvaralaštva.

Predromanika (druga polovica 8. st. – kraj 10. st.) Pod utjecajem kasne antike, zapadnoeuropskoga i bizantskoga kulturnoga kruga nastale su predromaničke crkvice raznolikih tlocrta; najrasprostranjeniji je centralni tip građevine sa svodovima ili malim kupolama, potom crkvice longitudinalnog oblika, a sagrađeno je i nekoliko većih crkava (Knin, Biograd na Moru, Solin), koje se vezuju uz hrvatske vladare i druge velikodostojnike. Kao klesana dekoracija kamenoga liturgijskog namještaja ističe se između 9. i 11. st. bogata pleterna ornamentika s kršćanskim simbolima, a na mnogim oltarnim pregradama zabilježena su imena hrvatskih vladara (Višeslav, Trpimir, Branimir, Mutimir, Držislav). Oružje i nakit pronađeni u grobovima isprva su bili bizantskoga podrijetla, a postupno su dobili obilježja domaćih majstora.

Sveti križ u Ninu, crkva križna tlocrta s kupolom; drži se najmanjom katedralom na svijetu.
Sv. Donat u Zadru, sa zvonikom katedrale sv. Stošije u pozadini, sjedinjuje karolinške i bizantske utjecaje. Podignut je na antičkom forumu, a po svojoj je veličini (27 m) druga predromanička rotonda u Europi, iza Aachena.
Sveti Spas na vrelu Cetine, jednobrodna građevina s trolisnom apsidom; na zapadnoj strani ima karolinški westwerk. Dao ju je podignuti župan Gastika.
Zvonik Sv. Marije u Zadru, prvi spomenik zrele romanike, građen po narudžbi hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana 1105.
Jedan od dvaju sačuvanih pluteja iz crkve sv. Nediljice u Zadru s narativnim ciklusom biblijskih prizora.
Sv. Martin u Svetom Lovreču u Istri, trobrodna bazilika dubokoga kora s trima apsidama dekoriranim plitkim nišama.

Romanika (11. st. – sredina 13. st.). Romaničke regionalne inačice izražene su u različitom razvojnom stupnju pojedinih područja (intenzivno se obnavljaju ili grade zidine i utvrde, podižu crkve, gradske lože i palače u Dalmaciji i Istri, rjeđe u sjevernim krajevima), ali i u različitosti prevladavajućih vanjskih utjecaja (Lombardija, Apulija, Venecija, Bizant) ili jačoj lokalnoj antičkoj i predromaničkoj baštini. Od druge polovice 11. st. u graditeljstvu se pojavljuje tip trobrodne romaničke bazilikalne crkve s apsidama, a pregrađuju se gotovo sve ranokršćanske katedrale (Krk, Rab, Zadar, Dubrovnik) i samostanske crkve (Sv. Krševan u Zadru, 1175). Zvonici su jedan od najmonumentalnijih ostvarenja romaničkoga graditeljstva. Ranoromaničko kiparstvo 11. st. ponovno je uvelo ljudski lik (lik hrvatskoga vladara iz splitske krstionice; pluteji iz crkve sv. Nediljice u Zadru), a od početka 13. st. pojavljuje se jak osjećaj za plastičnost, poput drvenih vratnica splitske katedrale i veličanstvenog Radovanova portala katedrale u Trogiru. U splitskoj katedrali (13. st.) nalazi se najstariji primjer drvenih korskih klupa na svijetu. Zidno slikarstvo sačuvano je fragmentarno (Ston, Srima, Zadar, Peroj, Dubrovnik). Minijature u kodeksima izrađivale su se u dalmatinskim skriptorijima (Osor, Zadar, Šibenik, Split) i Zagrebu. Osobito je mjesto unutar romaničke umjetnosti imao zlatarski obrt (križevi, moćnici, prijenosni oltarići, raspela).

Portal katedrale sv. Lovre u Trogiru (građena 13–16. st.), djelo majstora Radovana iz 1240.
Freska s likom vladara-donatora u crkvi sv. Mihajla kraj Stona, izvedena u inačici benediktinskoga slikarstva.
Blaž Jurjev Trogiranin (1395–1449), najvažniji predstavnik dalmatinske kasno­gotičke slikarske škole (poliptih, zbirka crkvene umjetnosti u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Trogiru).
Vratnice splitske katedrale iz 1214, jedne od rijetkih očuvanih drvenih vratnica toga doba, djelo su Andrije Buvine.
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku. Započetoj trobrodnoj gotičkoj crkvi Juraj Dalmatinac dodao je poprečni brod i kupolu nad križištem, tri polukružne apside, krstionicu i sakristiju. Od kiparskih djela ističe se friz od 72 realistička portreta ranorenesansnih odlika.
Slikarstvo iluminacija dosegnulo je visoku razinu u glagoljaškom misalu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a rad je domaćega majstora (između 1403. i 1404).

Gotika (13. st. – kraj 15. st.). Gotika se u sjevernoj Hrvatskoj pojavljuje u 13. st., a njezini tipični i jednostavni elementi zadržali su se do 16. st. (crkve u Lepoglavi, Sveti Marko u Zagrebu). U Dalmaciji se od druge polovice 15. st. po uzoru na mletačku gotiku grade crkve, gradske vijećnice, klaustri, gradske lože i palače. Najvažniji je predstavnik mješovita gotičko-renesansnoga stila graditelj i kipar Juraj Dalmatinac (početak 15. st. – 1473), koji se školovao u Veneciji, radio u Italiji (Ancona) te u dalmatinskim gradovima. U dodiru sa sjevernjačkim smjerovima, slikarstvo je u Istri dosegnulo vrhunac na freskama u Pazinu, Butonigi, Bermu (Vincent iz Kastva, druga pol. 15. st.).

Talijanski zlatar Franjo iz Milana sa zadarskim je suradnicima 1380. dovršio kovčeg za moći sv. Šimuna (narudžba hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete).
Veliki Tabor, vlastelinski grad u Hrvatskom zagorju, podignut tijekom 15. i 16. st., ima četiri široke renesansne polukružne kule, koje se dvokatnim arkadnim trijemovima otvaraju prema dvorištu.
Lucijan Vranjanin, glavno dvorište vojvodske palače u Urbinu (1455–80).

Renesansa (sredina 15. st. – 16. st.). Hrvatska je prva europska zemlja koja je prihvatila talijanske renesansne utjecaje. Punu zrelost ranorenesansnoga stila ostvario je talijanski kipar i graditelj Nikola Firentinac u kapeli bl. Ivana Trogirskoga u katedrali u Trogiru, što ju je radio u suradnji s Andrijom Alešijem. U istoj se kapeli nalaze sv. Ivan Evanđelist i sv. Toma, rad Ivana Duknovića, koji je najviše djelovao u Italiji (sarkofag s likom pape Pavla II. iz 1473. u kripti bazilike Svetoga Petra u Rimu) i na dvoru Matije Korvina u Ugarskoj. Dok se u Dubrovačkoj Republici grade plemićki ljetnikovci, osebujne tipologije čak i u europskim okvirima, na sjeverozapadu Hrvatske, od Čakovca do Senja, podižu se brojne utvrde za obranu od Osmanlija; ističe se utvrda-dvorac Veliki Tabor (1505) i idealan renesansni grad-tvrđava Karlovac (1579).

Julije Klović, Oplakivanje (nakon 1550), Firenca, Uffizi
Kapela-grobnica bl. Ivana Trogirskoga, vrhunac ranorenesansnoga humanizma, nastala je između 1468. i 1494.
Nikola Božidarević, Navještenje (1513), zbirka dominikanskoga samostana u Dubrovniku.
Franjo Vranjanin, Portret dvorske dame (1472–74), New York, Frick Collection
Abraham žrtvuje Izaka (oko 1715), iz Strossmayerove galerije starih majstora u Zagrebu, djelo je Federika Benkovića.
Anton Lerchinger, Uznesenje Blažene Djevice Marije, 1772. Slika u crkvi Majke Božje Jeruzalemske.

Slikarstvo je renesansnu zrelost dosegnulo u djelima Nikole Božidarevića početkom 16. st. U to su doba mnogi hrvatski umjetnici djelovali u Italiji pod nadimkom Schiavoni, a najpoznatiji su od njih slikari Juraj Ćulinović, Andrija Medulić i Julije Klović (Giulio Clovio, 1498–1578), već za života nazvan »Michelangelom minijature«, kipar Franjo Vranjanin, autor profinjenih mramornih poprsja, i graditelj Lucijan Vranjanin.

Raspelo (1740–48) iz Splita (Poljud) izradio je franjevac Fulgencije Bakotić.
Jednobrodna hodočasnička zavjetna crkva sv. Marije Jeruzalemske na Trškom Vrhu kraj Krapine.
Skok Stjepana Erdődyja (1895), Dragutin (Karlo) Drašković, fotoamater i utemeljitelj umjetničke fotografije u Hrvatskoj.
Drvenu crkvu sv. Barbare u Velikoj Mlaki kraj Zagreba (18. st.) gradili su lokalni tesari.
Unutrašnjost crkve bogato su oslikavali pučki slikari.
Maksimir u Zagrebu, jedan od prvih javnih perivoja u Europi, 1794. otvoren za javnost. Zaštićen na površini od 316 ha kao spomenik prirode i kulture.

Barok (17–18. st.). Hrvatski barok prevladavao je u crkvenom (Sv. Katarina u Zagrebu, Sv. Marija Snježna u Belcu, Sv. Marija Jeruzalemska u Trškom Vrhu, Sv. Vid u Rijeci, katedrala i crkva sv. Vlahe u Dubrovniku) i javnom graditeljstvu (palače Vojković-Oršić-Rauch u Zagrebu, Patačić u Varaždinu; dvorci Gornja Bedekovčina, Daruvar, Ilok; utvrda Tvrđa u Osijeku). Iluzionističke freske i štuko-dekoracije te oltare i kipove uglavnom su radili strani majstori: ističu se slikari Ivan Krstitelj Ranger, Franc i Krištof Andrej Jelovšek, a od domaćih Tripo Kokolja i Federiko Benković, koji je djelovao u Italiji, Austriji i Njemačkoj.

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (nekoć Nacionalna i sveučilišna knjižnica), projekt Rudolfa Lubynskoga, najvrsniji je primjer secesijske arhitekture (1910–13).
Palača Burze u Zagrebu Viktora Kovačića (započeta 1923, dovršio ju je 1927. njegov suradnik Hugo Ehrlich).
Napretkova zadruga u Zagrebu (1936) Stjepana Planića.
Tomislav Krizman, plakat za Marya Delvard (oko 1907).
Paviljon Jugoslavije na izložbi EXPO u Bruxellesu (1958) Vjenceslava Richtera.
Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu (1960–73) Marijana Haberlea, Minke Jurković i Tanje Zdvořak.

Od klasicizma do moderne (kraj 18. st. – kraj 19. st.) Za klasicizma su glavni naručitelji arhitektonskih objekata bili plemstvo (dvorac Eltz u Vukovaru, 1790) te crkvene (park Maksimir u Zagrebu; Sv. Terezija u Suhopolju, 1802–07) i vojne vlasti (jozefinske vojarne u Osijeku). U prvoj polovici 19. st. potrebe građanskoga staleža zadovoljavao je intimniji i skromniji bidermajer, a uporabni i dekorativni predmeti uvozili su se ili proizvodili u hrvatskim staklanama, manufakturama kamenine i radionicama pokućstva. Bidermajersko slikarstvo pojavilo se 1830-ih, uglavnom sa stranim putujućim slikarima, a s Vjekoslavom Karasom započelo je osamostaljivanje njegove hrvatske sastavnice. U drugoj polovici 19. st. prevladavao je historicizam (neoromanička katedrala u Đakovu, 1866–82; urbanizacija zagrebačkoga Donjega grada, 1887; groblje Mirogoj i zgrada Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt, 1891. u Zagrebu). Potkraj 19. st. započeo je razvoj turističke arhitekture na Kvarneru (hotel Imperijal u Opatiji, 1885) i u Dalmaciji. Secesija je ostvarena na reprezentativnim građevinama u Zagrebu, Osijeku i Splitu, u ranim kiparskim radovima Ivana Meštrovića te na plakatima i predmetima primijenjene umjetnosti Tomislava Krizmana.

Vlaho Bukovac, Gundulićev san (1894)
Emanuel Vidović, Angelus (1907)
Josip Račić, Pred ogledalom (1908)

20. i 21. stoljeće. Ideje moderne, stvaralačku slobodu i pravo na individualni umjetnički izraz u arhitekturi zastupao je Viktor Kovačić, a funkcionalizam Drago Ibler i Stjepan Planić, vodeći arhitekti zagrebačke arhitektonske škole između dvaju svjetskih ratova. Nakon II. svjetskog rata na estetskim postulatima zagrebačke škole svoje su osobne izraze razvili mnogobrojni arhitekti, od kojih se ističu Marijan Haberle i Ivo Vitić. Poslijeratna se arhitektura uključuje u tzv. internacionalni stil. Vjenceslav Richter projektirao je jugoslavenske izložbene paviljone u Bruxellesu (1958) i Milanu (1964), a Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan reprezentativne objekte, interijere kojih je oblikovao arhitekt Bernardo Bernardi, autor mnogobrojnih hotela i visokoestetiziranih predmeta industrijskoga dizajna. Postmodernističke težnje razabiru se u radovima Zvonimira Krznarića, jednog od autora Krematorija i nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Vrijedna djela ostvario je i Nikola Bašić, posvećujući posebnu pozornost arhitektonsko-kiparskim intervencijama u prostoru.

Ljubo Babić, Crvene zastave (oko 1919)
Marino Tartaglia, Figura (1958)
Edo Murtić, Highway (1952)
Miljenko Stančić, Slikar Karas (1953)
Emanuel Vidović, Angelus (1907)
Josip Seissel, Pafama (1922)

Dolazak pariškoga đaka Vlahe Bukovca (1855–1922) u Zagreb 1893. imao je prijelomno značenju u slikarstvu; njegov otvoreni kolorizam preuzelo je više mladih slikara (Šarena zagrebačka škola), koji su činili slikarsko krilo hrvatske moderne, a pridonijeli su joj i drugi slikari, poput Mencija Klementa Crnčića, plenerista visoka kolorističkog naboja i začetnika moderne hrvatske grafike, i Emanuela Vidovića. Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić i Oskar Herman studirali su u Münchenu (činili su skupinu Die Kroatische Schule), a svoje su slikarstvo temeljili na tonskoj modelaciji. Progresivna nit slikarstva (od cézanneizma preko ekspresionizma i neorealizma do neoklasicizma) razvijala se u opusima Ljube Babića, autora raznorodnih stilskih ciklusa, Zlatka Šulentića i Marina Tartaglije, slikara koji je u hrvatsko slikarstvo unio avangardna strujanja, a nastavila se uz sastavnice kubizma i postkubizma u djelima Grupe četvorice, praških đaka, od kojih se ističu Vilko Gecan i Milivoj Uzelac. Arhitekt i slikar Josip Seissel (pseudonim Jo Klek) naslikao je 1922. prvu apstraktnu sliku. Članovi lijevo orijentirane skupine Zemlja (1929–35) zauzimali su se za socijalnu tematiku; glavni ideolog bio je Krsto Hegedušić, promotor naivne umjetnosti, osobito Hlebinske škole, koja je sredinom 20. st. postala međunarodno poznatom, poglavito slikari Ivan Generalić, Ivan Rabuzin i Ivan Lacković Croata.

Ivan Generalić, Crveni bik (1972)
Miroslav Šutej, Objekt I (1968)
Julije Knifer, Meandar u kutu (1961), Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu
Ljubo Ivančić, Autoportret sa stalkom (1958)
Exat 51 u postavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu
Ferdinand Kulmer, Struktura ponavljanja 172 (1972)

Prve poslijeratne europske i američke avangardne tokove (lirska apstrakcija, informel i apstraktni ekspresionizam) prvi su slijedili Edo Murtić i Ferdinand Kulmer. Skupina EXAT 51 (1951–56) krenula je smjerom geometrijske apstrakcije, osobito u djelima svojih slikarskih prvaka Ivana Picelja i Vladimira Kristla. Blizak im je bio Julije Knifer, vjeran svojoj jedinoj preokupaciji – meandru. Krugu postnadrealističkoga slikarstva pripada Miljenko Stančić, a poetske figuracije Josip Vaništa. U okviru međunarodnoga umjetničkog pokreta nove tendencije Miroslav Šutej razvija likovni govor op-arta, poigravajući se granicama između slikarstva, grafike i kiparstva. Konceptualne tendencije pojavile su se između 1966. i 1978; mnogobrojni autori izvode hepeninge, performanse, rade instalacije i eksperimentiraju u novim medijima. Mnogi od njih (Mladen Stilinović, Sanja Iveković, Mirko Zrinšćak, Željko Kipke, Goran Petercol) od 1991. sudjeluju na Bijenalu u Veneciji, Documenti u Kasselu i drugim važnim međunarodnim kulturnim događanjima. U ilustraciji, opremi knjiga i plakata specifične stilove od početka 20. st. grade mnogobrojni slikari i profesionalni oblikovatelji plakata. U drugoj polovici 20. st. grafičke, tematske i ikonografske inovacije uveli su Boris Ljubičić, Boris Bućan i Mirko Ilić. Novo razdoblje u suvremenoj tapiseriji počinje monumentalnim radovima Jagode Buić (1930).

Boris Ljubičić, VIII. mediteranske igre u Splitu (1979)
Mirko Ilić, Šovinistička farsa (1983)
Boris Bućan, Žar ptica i Petruška (1983)
Ivan Meštrović, Kontemplacija (1924)
Antun Augustinčić, Spomenik miru u New Yorku (1955)
Aleksandar Srnec, Luminokinetički objekti, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

Realističnim skulpturama Ivana Rendića započinje razvoj modernoga hrvatskoga kiparstva, nastavlja se preko Roberta Frangeš-Mihanovića, animalista impresionističke inspiracije Branislava Deškovića do kiparskoga velikana Ivana Meštrovića (1883–1962), autora mnogobrojnih kipova u mramoru, bronci i drvu te arhitektonsko- -kiparskih spomenika raznovrsnih stilskih obilježja (od secesije, preko rodinizma, antičkih, gotičkih i renesansnih iskustava do Bourdelleova i Maillolova shvaćanja oblika). Antun Augustinčić i Vanja Radauš kipari su psihološki motiviranoga realizma i socijalno orijentiranih težnji. Nositelji novoga duha nakon 1950. bili su Kosta Angeli Radovani te kipari apstraktnoga izraza Vojin Bakić, Dušan Džamonja i Ivan Kožarić, autor velikoga i heterogenog opusa. Aleksandar Srnec konstruirao je početkom 1950-ih prve luminokinetičke objekte. Na rubu apstrakcije i figuracije svoj su opus, uglavnom u drvu, izgradili Branko Ružić i Šime Vulas. Sklonost elementima pop-arta pokazuju djela Zvonimira Lončarića i Marije Ujević- -Galetović. Mlađi naraštaj traži, s osloncem na tradiciju, novi izraz u slobodnim apstraktnim oblicima i ludičkim asocijacijama, kao što pokazuju skulpture Peruška Bogdanića i Dalibora Stošića te instalacije Matka Mijića.

Ivan Kožarić, Prizemljeno sunce (1971)
Dušan Džamonja, Skulptura Alp-II (1975)
Vojin Bakić, spomenik Ivanu Goranu Kovačiću (1964)

Strip

Razvoj stripa u Hrvatskoj, kao i u svijetu, veže se uz karikature u satiričnim listovima, te se tako prvim hrvatskim stripom drži Maks i Maksić, nastao 1925. kao izravna kopija radova Wilhelma Buscha. Nakon procvata novinskih, serijalnih stripova sredinom 1930-ih, nastupa zlatno doba hrvatskoga stripa: u Zagrebu izlazi više magazina, novine redovito serijaliziraju američke i domaće stripove, a djeluje snažna skupina crtača (Andrija Maurović, Walter Neugebauer, Ferdo Bis) i scenarista (Krešimir Kovačić, Franjo Fuis, Norbert Neugebauer). Isti autorski krug reaktivirao se i u drugom zlatnom razdoblju 1950-ih, kad oko magazina Plavi vjesnik djeluju crtači Maurović, koji sada crta u koloru (Ukleti brod, Djevojka sa Sijere, Biser zla, Čuvaj se senjske ruke), Neugebauer, Žarko Beker, Zdenko Svirčić, Frano Gotovac, i najznačajniji novi crtač, Julio Radilović Jules; scenaristi su Zvonimir Furtinger (s Julesom ostvaruje klasični hrvatski strip Kroz minula stoljeća), Rudi Aljinović i Marcel Čukli. Razvija se i humoristički strip karikaturalnog crteža, u djelima Julesa, Vladimira Delača, Borivoja Dovnikovića, Ivice Bednjanca, Otta Reisingera.

Andrija Maurović, Čuvaj se senjske ruke
Julio Radilović, Kroz minula stoljeća
Edvin Biuković i Darko Macan, Grendel Tales

Estetsku prekretnicu čini pojava tzv. treće generacije u drugoj polovici 1970-ih, skupine Novi kvadrat, kojoj pripadaju Mirko Ilić, Igor Kordej, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešimir Zimonić te, kao najznačajniji, Radovan Devlić (Macchu Pichu, Ćiril i Metod). Nakon toga hrvatski strip nastavlja grafičke tendencije Novog kvadrata (Danijel Žeželj), realizam komercijalnog stripa (Kordej, Edvin Biuković, Esad T. Ribić, Goran Sudžuka), a razvija se i autohtoni hrvatski underground strip (Dubravko Mataković) i alternativni strip (skupine Novo hrvatsko podzemlje, Divlje oko i Komikaze). Više hrvatskih stripaša uspijeva ostvariti međunarodne karijere (Ilić, Kordej, Biuković, Darko Macan, Sudžuka, Ribić).