Natpis iz Šopota kraj Benkovca s imenom kneza Branimira, kojega je 879. papa Ivan VIII. priznao za vladara, a Hrvatsku za neovisnu državu.

Povijesni pregled

Nastajanje Hrvatske

(oko 700–1102)

Na prostor današnje Hrvatske prva slavenska plemena dolaze u 6. i 7. st. za velike seobe naroda. Među njima bili su i Hrvati, koji se u izvorima spominju na širem prostoru, no etnički najkoncentriranije i povijesno najčvršće upravo u zaleđu jadranske obale.

Jelena (?–976). Hrvatska kraljica, supruga kralja Mihajla Krešimira II. (vladao 950–969) i majka kralja Držislava Stjepana (vladao 969–997). Na njezinoj nadgrobnoj ploči, otkrivenoj 1898, zabilježeni su vladarski naslov rex i genealoški podatci o dinastiji Trpimirovića.
Hrvatske kneževine u 9. st.
Knin. Još od vladavine Trpimirovića Knin je bio povremena prijestolnica hrvatskih vladara, a od kralja Dmitra Zvonimira stalna prijestolnica Hrvatskoga Kraljevstva, u kojoj su od 12. st. do 14. st. naizmjence stolovali herceg i ban te se održavala zasjedanja sabora.

Krajem 8. i početkom 9. st. podložni su franačkom vladaru Karlu I. Velikom, a organizirani u dvije pogranične kneževine (marke), u kojima vladaju domaći knezovi. Na prostoru današnje primorske i planinske (južne) Hrvatske utemeljena je kneževina Hrvatska sa središtem u okolici Knina, a na prostoru nizinske (sjeverne) Hrvatske panonska kneževina sa središtem u Sisku.

Legenda o doseljenju. Prema legendi Hrvati su se doselili pod vodstvom peterice braće (Klukas, Lobel, Muhlo, Kosjenc i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i Buga) iz Bijele Hrvatske sjeverno od Karpata. Oton Iveković: Dolazak Hrvata, 1905. 

Krapinska legenda. U trima utvrdama iznad Krapine živjela su braća Čeh, Leh, Meh i sestra Vilina. Braća su se željela osloboditi strane vlasti, ali ih je sestra izdala, pa su pobjegli na sjever, gdje su utemeljili slavenske države Češku, Poljsku i Rusiju. (Lovro Sirnik: Krapinski grad, 1907). 

Krajem 9. st. panonska kneževina potpada pod vlast Mađara, dok je vlast u južnoj Hrvatskoj preuzela narodna dinastija Trpimirovića. Uspon te dinastije započeo je za Tomislava (914–928), koji je proširio Hrvatsku i na područje panonske kneževine, a 925. okrunjen je za prvoga hrvatskoga kralja.

Svoj vrhunac Trpimirovići su doživjeli za kraljeva Petra Krešimira IV. (1054–78) i Dmitra Zvonimira (1078–89), kad su Hrvatskoj pripojene bizantska Dalmacija i Neretvanska kneževina. Njihovu vladavinu obilježio je kulturni procvat, osobito graditeljstva i kiparstva. Iz istog razdoblja potječu i prvi spomenici hrvatskoga jezika (Bašćanska ploča).

Ban. Tradicionalni naziv za visokoga državnog dostojanstvenika, većinom u funkciji kraljevskog namjesnika. Od kraja 12. st. spominju se dva bana, jedan za Hrvatsku i Dalmaciju, a drugi za Slavoniju. 

Sv. Vlaho. Biskup grada Sebaste i kršćanski mučenik (polovica 3. st. – oko 316), zaštitnik grada Dubrovnika od 1190. Dubrovnik se razvio iz ribarskoga naselja početkom 7. st. Bio pod naizmjeničnom vlašću Bizanta, Normana, Mlečana (od 1205) i Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, a 1358–1808. neovisna plemićka republika. Trgovao po Sredozemlju, Levantu i Balkanu.
Hrvatska kraljevina u 11. st.
Škrinja sv. Šimuna. Kovčeg s moćima sv. Šimuna na glavnom oltaru istoimene crkve u Zadru izradio je 1380. majstor Franjo iz Milana. To remek-djelo gotičkog zlatarstva prikazuje glavne povijesne događaje i ličnosti iz 14. st. te zadarsku svakidašnjicu i izgled pojedinih dijelova grada.