Oko 60% stanovnika Hrvatske živi u gradovima, a svaki četvrti stanovnik živi u jednom od četiriju najvećih gradova (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek).

Zemljopis i stanovništvo

Razmještaj i sastav stanovništva

Neravnomjeran razmještaj stanovništva također je bitno demografsko obilježje. Na nešto više od trećine državnoga teritorija danas živi gotovo dvije trećine stanovnika. Najveća koncentracija stanovništva je u Gradu Zagrebu, u kojem danas živi 18% stanovnika Hrvatske i koji ima višedesetljetnu tendenciju porasta gustoće naseljenosti, a najmanja u Ličko-senjskoj županiji, sa samo 1% stanovnika Hrvatske i padom gustoće naseljenosti već više od 30 godina.

Općenito je gustoća stanovništva najmanja, a smanjenje stanovništva najveće u ruralnim i prometno izoliranim dijelovima kao što su područje gorske Hrvatske (Lika, Gorski kotar), otoci, Dalmatinska zagora, udaljeniji i nedostupniji dijelovi središnje Hrvatske te u novije vrijeme Slavonija, osobito nakon Domovinskoga rata. Stoga naseljenost u Hrvatskoj danas ima obilježja točkaste strukture. Relativno povećanje broja stanovnika, pa time i veću gustoću naseljenosti, bilježe regije najvećih gradova – Zagreba, Splita, Rijeke – i to ponajprije zahvaljujući porastu broja stanovnika svojih satelitskih gradova, te neki obalni gradovi srednje veličine u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji. Zapaža se i trend sezonskog ili stalnog preseljenja stanovnika, poglavito umirovljenika, iz većih gradova u vikendice, osobito one na obali.

Hrvatska je razmjerno urbanizirana zemlja. Gotovo 60% stanovnika Hrvatske živi u gradovima, odnosno 25% stanovništva živi u četiri najveća grada (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek). Nakon Drugoga svjetskog rata naglom industrijalizacijom intenziviralo se masovno napuštanje sela i odlazak u gradove, pa su se oni ubrzano razvijali, a sela zaostajala.
Motovun u Istri, primjer akropolskog naselja.
Zmajevac u Baranji. Za primorski su dio karakteristična zbijena naselja duž obalne linije, a u brežuljkastim dijelovima poput Istre i akropolska naselja duge urbane tradicije. U ravničarskim krajevima panonskoga dijela najčešća su izdužena naselja uz ceste, dok u brežuljkastim predjelima unutrašnjosti, kao što je Hrvatsko zagorje, prevladavaju raštrkana naselja.

Prema narodnosnomu sastavu Hrvatska je izrazito homogena zemlja; Hrvati danas čine 90,4% stanovništva.

Najbrojnija nacionalna manjina, Srbi, zastupljeni su s 4,4%. Mnogo je manji udio pripadnika još 21 nacionalne manjine.

Povijest doseljivanja Srba u Hrvatsku razmjerno je duga, a početci sežu u 16. st. Doseljuju se u područja bivše Vojne granice (Lika, Banovina, Kordun, dijelovi sjeverne Dalmacije, istočne i zapadne Slavonije), a poslije i u veće gradove. Udio Srba osjetno se smanjio zbog iseljivanja uzrokovanog ratnim zbivanjima 1990-ih. Dio se njih između 1993. i 2003. vratio u Hrvatsku.

Bošnjaci (prije Muslimani) treći su narod po brojnosti i čine 0,7%. Najvećim dijelom naseljuju gradove. Znatnije se useljuju nakon austrougarske okupacije BiH 1878. te nakon Drugoga svjetskog rata (osobito 1960-ih i 1970-ih zbog gospodarskih razloga). Talijanska manjina (0,4%) živi uglavnom u Istri i Rijeci te manjim dijelom u zapadnoj Slavoniji. Mađari čine 0,3%, a žive u selima istočne Slavonije i Baranje, uz granicu s Mađarskom. Slovenci (0,3%) žive u cijeloj Hrvatskoj, no nešto ih je više u hrvatsko-slovenskom pograničju, u Istri, Rijeci, Opatiji, Gorskom kotaru, Zagrebu te ostalim većim gradovima. Albanci, kojih ima 0,4%, naselili su područje oko Zadra u 18. st., a nakon 1945. naseljuju se Albanci s Kosova. U Hrvatskoj živi i 0,4% Roma, 0,2% Čeha, 0,1%, Makedonaca, 0,1% Crnogoraca, 0,1% Slovaka i dr.

Položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj reguliran je Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina (2000) i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (2002). Njime su nacionalne manjine stekle, među ostalim, prava na služenje svojim jezikom i pismom, odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe, uporabu svojih znamenja i simbola, kulturnu autonomiju, očitovanje svoje vjere, pristup sredstvima javnog priopćavanja, samoorganiziranje, zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini te u upravnim i pravosudnim tijelima te na zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak. Istim su zakonom ustanovljena vijeća nacionalnih manjina i Savjet za nacionalne manjine, članovi kojih su zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru.

Prostorni razmještaj Hrvata po županijama pokazuje da u svim županijama udio Hrvata znatno nadmašuje polovicu stanovništva. U dvanaest županija udio je Hrvata čak veći od 90%, a samo u dvije županije taj je udio manji od 80% – u Istarskoj županiji, koja je sa 68,3% Hrvata najheterogenija županija, i Vukovarsko-srijemskoj županiji, u kojoj je najveći udio Srba u Hrvatskoj (15,5%). Udio Srba iznad 10% imaju i Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Ličko-senjska i Šibensko-kninska županija. Jedina županija sa znatnim udjelom regionalno izjašnjenih jest Istarska županija (12,1%).

U Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama, vjerski sastav gotovo u potpunosti odgovara etničkomu: rimokatolici čine 86,3%, a narodnosno su uglavnom Hrvati. Ostalih vjernika mnogo je manje. Pravoslavaca je 4,4%, a riječ je ponajviše o Srbima. Muslimana je 1,5%, protestanata 0,3%, ostalih kršćana 0,3%. Pripadnici ostalih vjera, agnostici, ateisti ili vjerski neizjašnjeni čine 7,2% stanovništva Hrvatske.