Jeleni u Nacionalnom parku Brijuni. Uz svoju netaknutu prirodu, park je i povijesno mjesto, jer je na jednom od njegovih otoka 1956. potpisana deklaracija kojom je za Hladnoga rata  postavljen temelj Pokretu nesvrstanih. U 2011. osam hrvatskih nacionalnih parkova posjetilo je oko 2,3 milijuna turista.

Zemljopis i stanovništvo

Zaštićena priroda

Velik broj zaštićenih prirodnih područja i pojava pokazuje da je Hrvatska zemlja iznimnih i raznolikih te razmjerno dobro očuvanih prirodnih ljepota, od kojih su neke, poput Plitvičkih jezera, poznate u cijelom svijetu.

Prve zakonske norme u Hrvatskoj kojima se štite prirodna dobra potječu iz 13. st., kad je na području Trogira, Korčule i Dubrovnika bila ograničena sječa šuma. Stručno zasnovani pokret zaštite prirode javlja se potkraj 19. st.

Zakon o zaštiti prirode određuje 9 kategorija prostorne zaštite, a najljepša i najvrednija područja zaštićena su u 2 stroga rezervata, 8 nacionalnih parkova i 11 parkova prirode.

Zaštićena priroda
Strogi rezervat Rožanski i Hajdučki kukovi, u sastavu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
Nacionalni park Plitvička jezera

U strogom rezervatu, području s neizmijenjenom prirodom, zaštićene su Bijele i Samarske stijene u Gorskom kotaru te Hajdučki i Rožanski kukovi na području nacionalnoga parka Sjeverni Velebit.

Nacionalni park Plitvička jezera, najstariji nacionalni park, u Hrvatskoj, proglašen 1949, a 1979. uvršten na Popis svjetske prirodne baštine UNESCO-a. 

Nacionalni parkovi obuhvaćaju prostrana i pretežno neizmijenjena područja s jednim ili više očuvanih ekosustava. Nacionalni parkovi Plitvička jezera i Krka ističu se jedinstvenom krškom morfologijom i hidrologijom te veličanstvenim sedrenim slapištima i jezerima. Kornati i Mljet otočni su nacionalni parkovi s jedinstvenim krajolikom i bogatim podmorskim svijetom. I Brijuni su otočje, ali obuhvaćaju kultivirane parkove te vrijednu kulturnu i povijesnu baštinu iz antičkoga razdoblja. Risnjak, Paklenica i Sjeverni Velebit planinska su područja s karakterističnim reljefnim značajkama poput brojnih vapnenačkih stijena ili dubokih kanjona, s visokoplaninskim travnjacima i prostranim šumskim kompleksima te endemičnim vrstama.

Nacionalni park Mljet
Skradinski buk, jedan od vodopada u Nacionalnom parku Krka. Ondje je zaslugom Nikole Tesle 1895. izgrađena prva hidroelektrana u Europi.
Nacionalni park Brijuni, bizantski castrum

Park prirode dijelom je kultivirano područje s važnim ekološkim obilježjima u kojima su dopuštene određene gospodarske djelatnosti. Od 11 parkova prirode 6 ih je planinskih, i to Velebit, Biokovo, Medvednica, Papuk, Učka te Žumberak-Samoborsko gorje. Telašćica i Lastovsko otočje otočni su parkovi koje odlikuje velika kopnena i morska bioraznolikost. Kopački rit i Lonjsko polje nizinsko--poplavna su područja sa staništima rijetkih životinjskih vrsta i izvornom pučkom arhitekturom. Vransko jezero iznimno je važno za gniježđenje i zimovanje ptica.

Nacionalni park Risnjak
Nacionalni park Paklenica
Crna mlaka kraj Zagreba, ornitološki rezervat.

Nacionalni parkovi i parkovi prirode zajedno obuhvaćaju površinu od 5151 km² ili 9,1% površine zemlje. Ostale kategorije zaštićene prirode jesu posebni rezervat, regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park-šuma i spomenik parkovne arhitekture. Svim aktivnostima u zaštiti prirode upravlja Državni zavod za zaštitu prirode.

Kopački rit u Baranji, park prirode proglašen 1967.
Opeka nedaleko od Varaždina, uz Trsteno kraj Dubrovnika najpoznatiji arboretum.
Vuk (Canis lupus), jedna od triju strogo zaštićenih velikih zvijeri u Hrvatskoj.

Pojedina zaštićena područja uključena su u međunarodne sustave zaštite prirode. Plitvička jezera nalaze se na Popisu svjetske prirodne baštine; planina Velebit i regionalni park Mura–Drava–Dunav dijelovi su međunarodne mreže rezervata biosfere MaB (Man and the Biosphere), a Kopački rit, Lonjsko polje, Delta Neretve, Crna Mlaka, a od 2013. i Vransko jezero, nalaze se na popisu međunarodno vrijednih močvara (Ramsarska konvencija). Park prirode Papuk dio je europske mreže geoparkova.

Sredozemna medvjedica (Monachus monachus), poznata i pod nazivom morski čovjek, jedan je od najugroženijih sisavaca na svijetu. Dio života provode na kopnu, u špiljama ili na teško dostupnim mjestima. 

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju sva zaštićena područja, ali i ona prepoznata kao vrijedna postaju dijelom ekološke mreže kopnenih i morskih područja Natura 2000.

Endemična flora i fauna

Obilježja flore na području Hrvatske velika su biološka raznolikost (biodiverzitet) i osebujnost. Po broju zastupljenih biljnih vrsta Hrvatska je ispred većine europskih zemalja. Zbog klimatskih razlika i položaja primorska područja Hrvatske, koja se nalaze u mediteranskoj regiji, po sastavu i izgledu vegetacije bitno se razlikuju od ostalih nizinskih i planinskih područja u unutrašnjosti zemlje, koja se nalaze u eurosibirskoj regiji. To je izraženo u šumskoj vegetaciji, ali i u ostalim tipovima biljnoga pokrova.

Bjeloglavi sup (Gyps fulvus), ugrožena vrsta; na otoku Cresu u dvama ornitološkim rezervatima prebiva više od 70 gnijezdećih parova.
Šišmiši (Chiroptera), redoviti stanovnici podzemnih špilja.
Bijela roda (Ciconia ciconia), u Hrvatskoj se gnijezdi oko 1.500 parova te zaštićene vrste.

Osim biološke raznolikosti važna je i osebujnost, što se ogleda u velikom broju endemičnih vrsta, najviše na jadranskim otocima i planinskim masivima Biokova i Velebita. Hrvatska flora obuhvaća 8.871 vrstu i podvrstu, a prema nekim procjenama ima ih i više od 10 000, od čega je 526 endemičnih (oko 6%), a zaštićenih 1.088 (oko 12%).

Vidra (Lutra lutra), zaštićena vrsta.
Smeđi medvjed (Ursus arctos). U Kuterevu na Velebitu nalazi se utočište za mladunčad nesretnim slučajem ili krivolovom odvojenu od majke.
Čovječja ribica (Proteus anguinus), endemična vrsta dinarskoga krša.

Hrvatskoj fauni pripadaju sve životinjske vrste koje trajno ili privremeno žive na njezinu području. Na području Hrvatske preklapaju se areali životinjskih vrsta karakterističnih za sjevernije dijelove Europe te onih koje pretežito obitavaju u zapadnom, odnosno u istočnom Sredozemlju.

Dobri dupin (Tursiops trucantus), najviše boravi u akvatoriju otoka Lošinja.
Ris (Lynx lynx), strogo zaštićena vrsta, stalno naseljuje područje Gorskoga kotara i Like.
Velebitska degenija (Degenia velebitica), najpoznatija endemična vrsta, raste na Velebitu.

Prema dosadašnjim spoznajama hrvatska fauna obuhvaća 23 876 vrsta i podvrsta, od toga ih je 565 (2,4%) endemično, a 1624 (6,8%) zaštićeno.

Endemi se nalaze u gotovo svim skupinama životinja, a najbrojnija su među vrstama koje žive na krškom području, rijekama jadranskoga slijeva i na otocima. U krškim rijekama jadranskoga slijeva živi 88 vrsta riba, od kojih je 41 endemična, a među gmazovima više od 50%. Krško podzemlje još je raznolikije; dinarski je krš po broju troglobionata najbogatije područje na svijetu (80 vrsta).

Hrvatski klinčić (Dianthus coaticus), endemska vrsta, raste u Gorskom kotaru i Lici.
Hrvatska perunika (Iris croatica), endemska vrsta, raste u sjevernom dijelu zemlje.
Hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis subsp. croatica), tercijarni relikt, raste na Velebitu.