Proslava prijma Hrvatske u Organizaciju ujedinjenih naroda na glavnom trgu u Zagrebu 24. V. 1992, nakon povratka predsjednika Tuđmana iz New Yorka. Hrvatska je neovisnost proglasila 25. VI. 1991, potvrdivši je 8. X. 1991. nakon isteka moratorija, a međunarodno je priznata 15. I. 1992.

Povijesni pregled

Suvremena Hrvatska

Proces nastanka suvremene hrvatske države započeo je krizom komunizma u Istočnoj Europi potkraj 1980-ih te jačanjem demokratskih pokreta s obnovom višestranačja. Pokazalo se da su se takvi pokreti, od Baltika do Jadrana, svrstali na stranu narodnih zahtjeva za samoodređenje, što je pak vodilo raspadu višenacionalnih socijalističkih država i osamostaljivanju njihovih federalnih jedinica. U Hrvatskoj je taj proces imao mnoge specifičnosti i protivno volji hrvatskoga naroda nije se ostvario mirnim putem. Za hrvatski narod borba za demokraciju značila je i borbu za hrvatsku državu.

Jugoslavija je nakon smrti predsjednika Josipa Broza Tita 1980. zapala u ekonomsku i društvenu krizu; obnovljena su politička sučeljavanja republičkih vodstava oko pitanja državnog uređenja, političkog pluralizma, republičkih ekonomija i dr. Osnaženi su različiti nacionalni zahtjevi, te na drugoj strani unitarističko jugoslavenstvo, napose u Srbiji, nekim saveznim ustanovama i u vrhu Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Tenkovi JNA u Slavoniji 1991.
Evakuacija hrvatskog stanovništva iz Erduta i Dalja u istočnoj Slavoniji u kolovozu 1991.
Zračni napad JNA na Zagreb 7. X. 1991. Napadnut je predsjednik Tuđman u svom uredu sa Stjepanom Mesićem, hrvatskim članom Predsjedništva Jugoslavije i Antom Markovićem, jugoslavenskim premijerom.

Potkraj 1989. u vodstvu Saveza komunista Hrvatske (SKH) prevladala je reformistička struja, što je dovelo do raspisivanja prvih slobodnih višestranačkih izbora. Održani su u travnju i svibnju 1990, a na njima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), stranka koja je zajamčila obranu nacionalnih interesa. Vođa HDZ-a Franjo Tuđman izabran je u Saboru za predsjednika Predsjedništva. Slijedilo je donošenje novoga Ustava (22. XII. 1990) te je nakon referenduma (19. V. 1991) prihvaćena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. VI. 1991). Potom je donesena Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ (8. X. 1991), tj. Jugoslavijom kao cjelinom.

Kroz dezintegraciju SFRJ, koju je i samo poticalo, političko vodstvo Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem aktualiziralo je i velikosrpsku politiku, pozvavši na borbeno okupljanje svih Srba. Manipulirajući s položajem srpskog naroda u Hrvatskoj, ono je potkraj srpnja i u kolovozu 1990. potaknulo pobunu srpskih ekstremista, koji su 30. IX. 1990. proglasili »autonomiju srpskog naroda«, a 21. XII. Srpsku autonomnu oblast Krajinu, za koju su 1. IV. 1991. objavili da se odvaja od Hrvatske i priključuje Srbiji. Međuetničkim napetostima pogodovale su i pojave nacionalne netrpeljivosti na hrvatskoj strani.

Napad na Dubrovnik 1991.
Razoreni Vukovar u studenom 1991. nakon tri mjeseca opsade jugoslavenske vojske, najrazoreniji grad u Europi nakon II. svjetskog rata.
Kolona prognanika nakon pada Vukovara.

Oružani sukobi počeli su u travnju 1991, uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima. Sabor je 26. VI. 1991. donio Zakon o obrani, kojim su ustrojene hrvatske oružane snage. One su bile znatno slabije od JNA, koja je 1990. oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani na području Hrvatske. Od kolovoza 1991. početni sukobi prerastaju u izravnu agresiju JNA te Srbije i Crne Gore, pa je Hrvatska prisiljena voditi obrambeni rat, nazvan Domovinskim ratom, u kojem je do okončanja 1995. bilo oko 14 000 poginulih.

Od kraja 1991. pod nadzorom srpskih pobunjeničkih snaga bilo je oko 26,5% Hrvatske (oko 15 000 km²); na dijelu toga teritorija proglašena je »Republika Srpska Krajina« (19. XII. 1991). Hrvatsko stanovništvo bilo je terorizirano i proganjano; zbog oružanih sukoba bilo je potkraj 1991. oko 550 000 prognanika, a poslije još i 200 000 izbjeglica iz BiH.

Tijekom jeseni 1991. više hrvatskih gradova bilo je izloženo topničkim i raketnim napadima (Vinkovci, Osijek, Karlovac, Sisak, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i dr.). Posebno je teško razoren Vukovar, u kojem je od kraja kolovoza do sredine studenoga 1991. u napadima JNA i srpskih paravojnih snaga ubijeno oko 2000 ljudi (od toga oko 1100 civila). Iako su srpske snage naposljetku ušle u Vukovar, on je zbog herojske obrane postao simbolom hrvatske borbe za neovisnost.

Središte mirovnih snaga UN-a u Slunju.
Područje pod zaštitom UN-a (UNPA) 1992–95.
Predsjednik Republike Franjo Tuđman s Yasushijem Akashijem, posebnim izaslanikom UN-a za bivšu Jugoslaviju.

Radi rješavanja jugoslavenske krize Europska zajednica (EZ) pokrenula je u rujnu 1991. mirovnu konferenciju, a njezina Arbitražna komisija zaključila je 7. XII. 1991. da je SFRJ »u procesu dezintegracije«. Stoga su članice EZ-a 16. XII. 1991. odlučile priznati neovisnost jugoslavenskim republikama u postojećim granicama, pod uvjetom da ispunjavaju određena demokratska načela. Tako je 15. I. 1992. priznata neovisnost Hrvatske i Slovenije, a 22. V. 1992. primljene su u Ujedinjene narode (UN).

Nakon petnaestak pokušaja, sporazumno primirje između hrvatskih snaga i JNA postignuto je 2. I. 1992. Na taj je način omogućena mirovna operacija UN-a u Hrvatskoj. Na području s većinskim srpskim stanovništvom i susjednim dijelovima zahvaćenima sukobima uspostavljene su Zaštićene zone UN-a (UNPA – UN Protection Areas) pod zaštitom UN-ovih mirovnih snaga (UNPROFOR – UN Protection Force). JNA se povlači iz Hrvatske te strateški podupire srpske snage u Bosni i Hercegovini (BiH), u kojoj rat započinje početkom travnja 1992. Taj rat dodatno je zakomplicirao geopolitičke i strateške okolnosti u kojima je Hrvatska branila neovisnost, jer su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj usklađivali ratno djelovanje sa srpskim snagama u BiH, a u političkom smislu sa samoproglašenom Republikom Srpskom.

Na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. pobijedio je HDZ i njegov predsjednički kandidat Franjo Tuđman (reizabran 1997). Od svibnja 1990. pa do smrti potkraj 1999. Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti.

Proslava prijma Hrvatske u UN (22. V. 1992.) na glavnom trgu u Zagrebu
Hrvatski vojnici u operaciji Bljesak 1–2. V. 1995, u kojoj je oslobođena zapadna Slavonija.
Hrvatski vojnici na Plitvičkim jezerima oslobođenima u operaciji Oluja 4–7. VIII. 1995, kad je oslobođen najveći dio okupiranog područja te su stvoreni preduvjeti za okončanje rata i sklapanje Daytonskog sporazuma.

Vojna i politička zbivanja u Hrvatskoj u prvoj polovici 1990-ih bila su najuže povezana s onima u BiH. Zajednički otpor Hrvata i Bošnjaka pratile su razlike i sporovi koji su 1993–94. prerasli u oružani sukob. Pod utjecajem SAD-a (potpisivanje Washingtonskoga sporazuma 18. III. 1994) uspostavljeno je strateško savezništvo Hrvatske i (bošnjačkog) vodstva BiH. Hrvatska je također sa SAD-om potpisala 1994. Memorandum o suradnji u obrambenim i vojnim odnosima. Potom su slijedile uspjele vojne operacije hrvatskih snaga u zapadnoj BiH, koje su oslabile i položaj srpskih pobunjenika u Hrvatskoj.

Pobunjeničko vodstvo odbijalo je hrvatske i međunarodne inicijative za sporazumno okončanje rata u Hrvatskoj (plan o širokoj autonomiji za područja s većinskim srpskim stanovništvom odbijen u siječnju 1995). Nakon niza neuspjelih pregovaračkih pokušaja Hrvatska je 1995. najveći dio okupiranih područja vratila vojnim putem – ograničenom operacijom Bljesak (1. i 2. V) i operativno opsežnijom operacijom Oluja (od 4. do 7. VIII), u kojoj su srpske pobunjeničke snage definitivno poražene. S njihovim povlačenjem prema BiH i Srbiji dolazi do masovnog zbjega srpskog stanovništva – procjenjuje se da je tijekom operacije Oluja iz Hrvatske izbjeglo više od 150 000 Srba. Operacija Oluja bila je uzrokovana i događajima u BiH: genocidom počinjenim nad Bošnjacima u Srebrenici, unatoč UN-ovu nadzoru, te prijetnjom ponavljanja zločina u Bihaću uz granicu s Hrvatskom.

Nakon tih operacija u Hrvatskoj je pod okupacijom ostalo samo još šire podunavsko područje uz granicu sa Srbijom (oko 4,5% teritorija). Proces mirne integracije dogovoren je u studenom 1995, tijekom pregovora hrvatske i srpske strane u Daytonu (uz posredovanje SAD-a i međunarodne kontaktne skupine); sporazum je potpisan 12. XI. 1995. u Zagrebu i Erdutu (Temeljni sporazum o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu; poznat kao Erdutski sporazum). Potom je osnovana Prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju (UNTAES – UN Transitional Administration in Eastern Slavonia), koja je uz suradnju hrvatskih vlasti i lokalnoga srpskog stanovništva u siječnju 1998. to područje integrirala u hrvatski državno-pravni sustav. Ujedno je to prva u potpunosti i u zadanim rokovima UN-ova misija u bivšoj Jugoslaviji.

Time je za Hrvatsku završilo teško razdoblje vojnih i političkih iskušenja (1991–98), u kojem je obranila svoju državnu neovisnost i teritorijalnu cjelovitost. Sa susjednim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije (Slovenija, BiH, Crna Gora, Srbija) preostala su sporna pojedina granična pitanja koja, međutim, nisu znatnije ometala postupno uspostavljanje međudržavne i regionalne suradnje. Najsloženijim se pokazalo pitanje morske granice između Hrvatske i Slovenije (sporazum o međunarodnoj arbitraži postignut je 2009).

Zapovjednik srpskih snaga potpisuje predaju u operaciji Oluja 1995.
Mirovni pregovori u Daytonu (SAD) u studenome 1995, kojima je okončan rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Potpis Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u Bruxellesu 2001, prvi formalni korak prema članstvu u Europskoj uniji (predsjednik Vlade Ivica Račan i ministar vanjskih poslova Tonino Picula s predsjednikom Europske komisije Romanom Prodijem).

Put do Europske unije. Od proglašenja neovisnosti 1991. ključni je hrvatski vanjskopolitičkih cilj bio približavanje EZ-u i uključivanje u eurointegracijske procese. Kao srednjoeuropska i sredozemna zemlja u prijelaznom području prema Balkanu, a s obzirom na povijesna iskustva, Hrvatska je pripadnost Zapadu držala prirodnim geopolitičkim izborom. Uoči raspada Jugoslavije i tijekom Domovinskoga rata članice EZ-a isprva su poticale regionalne pregovaračke procese, a potom organizirale humanitarnu i financijsku pomoć Hrvatskoj te podržale njezinu neovisnost (u siječnju 1992). No odnosi Hrvatske i EZ-a (od 1993. Europske unije – EU) slijedećih su godina bili na niskoj razini. Hrvatskoj su upućivane primjedbe zbog nedovoljnog napretka u razvoju ljudskih prava i prava manjina, te optužbe za kršenje ratnog prava. Prigovori su dolazili i zbog nedovoljne suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (osnovanim 1993. i uz inicijativu Hrvatske).

Podnošenje zahtjeva za pristup Europskoj uniji u Ateni 2003 (predsjednik Vlade Ivica Račan i grčki predsjednik Vlade Costas Simitis).
Potpis Ugovora o pristupanju Europskoj uniji u Bruxellesu 2011. Potpisnici u ime Hrvatske bili su predsjednica Vlade Jadranka Kosor i predsjednik Republike Ivo Josipović.
Potpis Ugovora o pristupanju Europskoj uniji u Bruxellesu 2011.

Iako se kasnijim oslobađajućim presudama (na primjer generala Ante Gotovine i Mladena Markača) pokazalo da su neki prigovori haškog tužiteljstva bili neutemeljeni, Hrvatsku se promatralo i u sklopu opće nestabilnosti u postjugoslavenskom prostoru, pa se proces pristupanja EU vremenski razvukao.

Politički utjecaj HDZ-a slabi nakon smrti Franje Tuđmana (1999). Na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio je Stjepan Mesić; reizabran je 2005. i na položaju bio do 2010. Oporbene stranke dolaze na vlast nakon izbora 2000. Njihova vlada lijevoga centra održala se do kraja 2003, a premijer je bio Ivica Račan, predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP; početkom 1990-ih Račan je predvodio reformiranje Saveza komunista Hrvatske u SDP). S ustavnim promjenama 2001. napušten je polupredsjednički sustav; smanjene su ovlasti predsjednika republike te ojačana uloga Sabora i vlade.

Početak 2000-ih razdoblje je poratne demokratizacije i intenzivnijih aktivnosti radi pristupanja Europskoj uniji i Sjevernoatlantskomu savezu (NATO). Stratešku suradnju sa SAD-om i NATO-om Hrvatska je dodatno ojačala u svibnju 2000. pristupivši programu suradnje Partnerstvo za mir.

Jednoglasna ratifikacija Ugovora o pristupanju Europskoj uniji u Hrvatskom saboru 9. III. 2012.
Pristup NATO-u u Washingtonu i svečano podizanje zastave u Zagrebu 2009. Hrvatska je postala članicom toga najvećeg vojnog saveza na svijetu samo 11 godina nakon povlačenja mirovnih snaga UN-a iz zemlje.
Pristup NATO-u u Washingtonu

Napredak u hrvatskim odnosima s Europskom unijom bilo je potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 29. X. 2001 (stupio na snagu 1. II. 2005). Nakon što je postignut dogovor svih hrvatskih parlamentarnih stranaka o pristupanju Europskoj uniji, zahtjev za članstvo podnesen je 21. II. 2003. godine.

Kontinuitet integracijskih nastojanja održan je i nakon smjene vlasti. HDZ je ponovno pobijedio na parlamentarnim izborima 2003. i 2007; premijeri iz njegovih redova bili su Ivo Sanader (2003–09) i Jadranka Kosor (2009–11). Na predsjedničkim izborima 2010. pobijedio je Ivo Josipović (kandidat SDP-a). Na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. pobjeđuje koalicija četiriju stranaka lijevoga centra, a premijer postaje Zoran Milanović (predsjednik SDP-a).

Video
Vijeće EU priprema dobrodošlicu Hrvatskoj
Europski povjerenici pozdravljaju Hrvatsku
Video-spot Europskog parlamenta

Status kandidata za članstvo u EU Hrvatska je dobila 18. VI. 2004, a pristupne pregovore započinje 3. X. 2005. godine. Bitan vanjskopolitički cilj Hrvatska je ostvarila 1. IV. 2009, kad je postala članicom NATO-a. Potkraj lipnja 2011. pristupni su pregovori formalno završeni te je 9. XII. 2011. potpisan Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji (na snagu stupa 1. VII. 2013). Na referendumu održanom 22. I. 2012. dvije trećine izašlih birača (66,27%) izjasnilo se za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Potkraj 2011. u Hrvatskoj je završeno i petnaestogodišnje djelovanje Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, pokrenuto radi procesuiranja ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj 1991–95. te povratka izbjeglica i ostvarenja njihovih prava.

Vanjska politika

Međunarodno priznanje i članstvo u UN-u 1992. omogućilo je Hrvatskoj samostalan vanjskopolitički nastup, koji je do sredine 1990-ih bio u znaku ratnih zbivanja. Tek poratne okolnosti omogućuju snažniju međunarodnu afirmaciju Hrvatske, što potvrđuje članstvo u NATO-u (2009) i Europskoj uniji (2013).

Sudjelovanje u euroatlantskim sigurnosnim i ekonomskim integracijama bio je hrvatski težišni vanjskopolitički cilj. U tom kontekstu razvijani su bilateralni odnosi sa zemljama Europske unije te SAD-om. Istodobno je hrvatska vanjska politika obuhvaćala i druge pravce bilateralnog i multilateralnoga djelovanja, te su uspostavljeni brojni međudržavni odnosi širom svijeta. Ostvareno je članstvo u svim važnim međunarodnim organizacijama i institucijama (Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i dr.). Kao zemlja s dramatičnim ratnim iskustvom, Hrvatska je u okviru UN-a nastojala pridonijeti mirnom rješenju sporova u svijetu – 2008/09. bila je nestalna članica Vijeća sigurnosti.

Madeleine Albright, državna tajnica SAD-a, u posjetu Zagrebu 1998.
Hrvatski vojnici u sastavu mirovnih snaga UN-a na Golanskoj visoravni 2008.
Hrvatski vojnici u sastavu operacije NATO-a u Afganistanu 2009.

Nakon završetka Domovinskoga rata hrvatski angažman u procesima regionalne suradnje i stabilizacije odvija se kroz Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini, Pakt o stabilnosti za jugoistočnu Europu, zatim kroz inicijative podunavskih zemalja, sredozemnih zemalja i dr. Diplomatske odnose s većinom susjednih zemalja Hrvatska razvija odmah nakon međunarodnoga priznanja (Italija, Mađarska, Slovenija i BiH). Godine 1996. uspostavljeni su i diplomatski odnosi sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, a nakon njezina raspada 2006. sa Srbijom i Crnom Gorom.

Sudjelovanje Hrvatske i drugih postjugoslavenskih država u procesima regionalne političke stabilizacije složenim čine povijesna opterećenja, uključujući i nedavna ratna. Izražena su napose u odnosima Hrvatske i Srbije, dok se s druge strane mnogo uspješnije prevladavaju u odnosima s Crnom Gorom. Naslijeđe iz jugoslavenskoga razdoblja jesu i pitanja pojedinih graničnih sporova, složenih imovinskopravnih odnosa među novonastalim državama, problemi povratka izbjeglica itd. Ta pitanja Hrvatska nastoji rješavati u skladu s međunarodnim pravom i na sporazumnoj međudržavnoj osnovi. Takav pristup omogućio je Hrvatskoj, među ostalim, i članstvo u Europskoj uniji.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović i francuski predsjednik François Hollande u Elizejskoj palači 2012.
Predsjednik Vlade Zoran Milanović i njemačka kancelarka Angela Merkel u Berlinu 2012.
Hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić i američka državna tajnica Hillary Clinton u Zagrebu 2102.

Hrvatska je od 1999. sudjelovala u dvadesetak UN-ovih, NATO-ovih i EU-ovih mirovnih operacija i misija diljem svijeta s ukupno 6.000 vojnika. Hrvatski general Dragutin Repinc bio je 2005–07. zapovjednik UN-ove promatračke misije (UNMOGIP) na spornom indijsko-pakistanskom pograničju u Kašmiru. Godine 2013. u 7 UN-ovih misija sudjeluje oko 120 pripadnika hrvatskih oružanih snaga; najviše ih je (96) na Golanskoj visoravni, u međunarodnim promatračkim snagama (UNDOF – United Nations Disengagement Observer Force). Od 2003. Hrvatska je aktivna i u Afganistanu, u okviru Međunarodnih snaga za podršku sigurnosti (ISAF – International Security Assistance Force), pod zapovjedništvom NATO-a, u sastavu kojih je 332 pripadnika hrvatskih oružanih snaga (2013). Od 2009. Hrvatska s dvadesetak vojnika sudjeluje u međunarodnim snagama na Kosovu (KFOR – Kosovo Force), također pod zapovjedništvom NATO-a.